Život sa roditeljima nije problem per se. Ukoliko postoji zajednički interes za to, recimo više para u kući, lakše pokrivanje troškova, i ako ne postoje neka veća neslaganja koja zajednički život čine nepodnošljivim, zašto da ne. Naravno, to podrazumeva da "podstanar" nije na grbači roditelja, već da ravnopravno privređuje, stiče radne navike, učestvuje u kućnom budžetu, učestvuje u kućnim poslovima i slično. U suprotnom, mladi junoša osuđuje sebe na propast, jer ako se on celog života oslanja na roditelje, šta će biti kada tih roditelja više ne bude ili ne budu više sposobni da privređuju koliko su privređivali. Kako će preživeti ako nije stekao radne navike, nije naučio da zaradi, ne zna da skuva ništa osim jajeta...
Upravo zato je pokušaj osamostaljenja dobra stvar, jer te tera da naučiš sve te stvari. Jeste to teži put, ali donosi i mnogo veće benefite u budućnosti.
Uostalom, u kakvoj god da je neko situaciji, ako je ta situacija loša, uvek ima dve solucije. Da pokuša da uradi nešto po tom pitanju ili da ne radi ništa po tom pitanju. Jedina razlika između ta dva je što u prvom slučaju postoji šansa da se nešto promeni, a u drugom ne postoji ama baš nikakva šansa da se nešto promeni. I to je cela mudrost.
Osvrnuo bih se i na onu priču o MekDonaldsu, kasirkama i sličnim poslovima koje svako sa 2 grama mozga i barem jednom upotrebljivom rukom može da radi. Neki očigledno smatraju da čovek i sa takvim poslom treba da ima dovoljno za neki normalan život. Gde je tu logika ? Koliko onda trebaju da imaju oni koji rade neki prosečan ili iznadprosečan posao ? Treba shvatiti da su to entry level poslovi koji nisu namenjeni tome da se od njih zaradi za normalan život, već služe tome da neki student može da zaradi sebi džeparac, mladima koji tek počinju da imaju od čega da prežive dok ne nađu nešto bolje i eventualno nekome ko je nesposoban da radi nešto drugo (što znači da ima IQ ne veći od 70). I to je to. Dakle, to nije posao na kome se ostaje do penzije, osim ako neko nije totalni retard. Samim tim, ti poslovi su sasvim adekvatno plaćeni imajući u vidu njihovu namenu.
A ovima što hoće da dižu bune, lepo je Odin postavio pitanje na koje još niko nije ni pokušao da odgovori. Pobuna protiv koga ? Države ? Pa, lepo, ali država nije neki vanzemaljski entitet koji je pao s neba, već državu čine ljudi, narod. I gde je onda smisao buniti se protiv samog sebe ? To više spada u psihičke poremećaje, nego u realno razmišljanje o načinu da se unapredi životni standard.
A kad smo već kod toga, ni taj životni standard o kome svi pričaju se ne gradi bunama, zahtevima, dekretima... već isključivo radom i zalaganjem. Tako da, tu država (ako pod državom smatramo političare na vlasti), sve i da hoće ne može ništa d'uradi. Kako država može da poveća broj radnih mesta ? Kako država može da poveća plate ? Nikako. To mogu samo privrednici, a privrednici će to raditi, onda kada to bude ekonomski isplativo, a postaće ekonomski isplativo onda kada ljudi zaista budu počeli da rade i realno procenjuju svoj radni učinak, a izbace tu MekDonalds filozofiju po kojoj svaki posao treba da bude plaćen "ljudski" (šta god to "ljudski" značilo). Evo čitam ovo što je napisao Aleksandar Klickovic (izvinjavam se ako sam omašio ime) i ne mogu da se ne složim sa većinom napisanog, jer sam imao jako slična iskustva.
Samo ove godine sam obavio preko 100 intervjua za IT poslove, većinom sa programerima, i prosto je neverovatno koliki je broj onih koji veze nemaju sa poslom koji treba da rade, a zahtevaju uslove kao da imaju 10 godina radnog iskustva iza sebe, iako bi im realno i minimalac bio poklon. A to ne može. Isto kao što postoje entry level poslovi, tako i u većini poslova postoje entry level pozicije i one predstavljaju upravo to, slabo plaćeno radno mesto koje služi za ulazak u industriju, učenje, sticanje iskustva, usavršavanje... a ne da bi se od njega živelo, plaćao stan, rata za auto i šta ti ja znam. Postoje stepenice, a kad god imaš stepenice ispred sebe, kreće se od prvog stepenika, pa onda dalje stepenik po stepenik dok ne stigneš tamo gde si krenuo. Tako da, meni se čini da ovi što kukaju, zapravo ne kukaju zato što nema posla, već zato što bi nekako hteli da preskoče prvih nekoliko stepenika, a to ne ide.
I da ne bude da gledam samo kako je u IT-u. Obavio sam dosta intervjua i sa prodavcima, a i radio sa dosta njih. Tu je tek propast koliko ljudi ne shvataju posao i ne žele ni da se potrude da ga nauče. Većini je u glavi, kad se pomene prodaja, radno mesto na kome se sedi i čeka da neko pozove i kupi nešto, pa makar zarađivali i neki minimalac, a procenat im bude samo bonus, umesto da im fiksna plata bude nebitna stavka, a da se od procenta zarađuje. I onda naravno da će da kuka naokolo kako su male plate i kako ne može da se zaradi, iako osrednji prodavac može bez problema da zaradi i preko 1000 evra mesečno samo od procenta, a za dobrog prodavca, samo je nebo granica. Naravno, to zahteva jako puno truda i ulaganja u sebe, pa je lakše raditi za minimalac i kukati. I sve dok je mentalitet takav i standard će biti takav kakav je. Nema tu mnogo filozofije.
-Odracuonogakomijedrpiorazmaknicu.
-Ne rxdi mi txstxturx, kxd god hocu dx
ukucxm "x" onx ukucx "x".
-Ko kaaz e da ja neuummem da kuuca
m.
-Piše "Insert disk 3", a jedva sam i ova
dva ugurao u drajv
-Postoje samo dve osobe kojima
verujem, jedna sam ja, a druga nisi ti