Citat:
agasoft: Alo bre, dve ipo hiljade evra, pa meni bi to bilo i previše. I kad vidim
ljude koji imaju toliko i kukaju da im nije dosta, e uzeo bi i skočio sa
savskog mosta pravo u Dunav!!!
Ja da imam to, imao bi jednu ženu koja bi mi brisala dupe, izvinjavam se na
ovome, ali stvarno sam do daske iziritiran...
Razumem zašto se tako osećaš, ali nema potrebe da budeš iziritiran. Stvar je u tome što očigledno ne razumeš ljudsku psihu. Vidiš, ti imaš 17.000 i adaptirao si se na to, pa nekako preživljavaš. E isto tako se čovek adaptira i na 200.000. Jednostavno, porastom primanja, menja se i životni stil, pa porastu i troškovi, ali to ne dolazi odjednom, već jako postepeno, tako da i ne primetiš. Recimo, čovek koji prima 20.000, mora da pravi razne optimizacije u svom životu... da drži isključen bojler osim kada mu baš treba, da kupuje jeftinije prehrambene proizvode, jeftinije paste za zube, jeftiniji prašak, koristi slabiji računar, hrani se isključivo kod kuće jer nema para za restoran, oblači se kod kineza... itd.
E sad, šta se dešava sa takvim čovekom kada mu primanja porastu na 50.000 ili 100.000 ? Pa prvi mesec, verovatno ništa, eventualno će potrošiti koju hiljadu više, međutim, već sledeći mesec otići u prodavnicu i reći sebi "Već godinama jedem ovu salamu podrigušu, ajde da se ja počastim sa pršutom kad već imam para", pa onda već sledeći mesec "Već godinama koristim ovaj prašak od 200 dinara što loše pere, ajde baš da probam ovaj Ariel od 500 dinara", pa onda sledeći mesec "E neću vala da kupim majicu od 100 dinara, sad bar mogu da priuštim neku kvalitetniju od 1000 dinara", pa će onda otići da kupi patike pa će reći "A dosta mi je više patika od 1000 dinara što se iscepaju posle mesec dana, saću lepo da uzmem neke original za 5.000 kad već imam para", pa onda jedno veče ogladniš, a nema ništa skuvano nego treba spremiti, pa onda razmisliš "Jbt, sad treba skuvati, pa postaviti na sto, pa raskloniti, pa oprati sudove... ma jok, odo ja u restoran, sad mi se bar može da jednom nedeljno neko drugi sprema jelo i rasklanja iza mene". Zatim, prvi put kada uđeš u autobus, pa ti jedan nabije lakat u rebra, a drugi neopran pazuh na nos, reći ćeš sebi "Hej, pa ne moram ovo više da trpim, sad mogu barem u špicu da koristim taxi ili da uzmem neki auto na kredit". Pa onda odeš da kupiš računar, pa razgledaš, pa kažeš sebi "A vala nikada nisam imao normalan računar, saću lepo da uzmem ljudsku mašinu sa dosta RAM-a, brzim procesorom, velikim hardom...". Pa onda dođe vreme da uplatiš internet, a dosad si koristio onaj najeftiniji od 1000 dinara, pa odlučiš da se počastiš sa 6Mbit konekcijom. Pa ćeš prestati da koristiš "Brion" i kupićeš pravi aftershave... itd.
Pa još ako imaš ženu koja je bila tvoj sapatnik sa onih 20.000 dinara, ni ona više neće da se farba jednom u 6 meseci, pa da joj se smeju drugarice što ima izrastak, nego će sad da se farba jednom mesečno. Ni ona više neće da pere sudove na ruke, kad već možete da priuštite mašinu za pranje suđa. Ni ona više neće da kuva svaki dan, kad već možete da priuštite povremeni odlazak u restoran. Ni ona više neće da koristi jeftinu kopiju nekog parfema, nego će makar jednom mesečno da si priušti neki original.
A i da ne pominjemo činjenicu da će vam se po glavi sigurno vrzmati prelazak u veći stan, obnova kućne bele i druge tehnike, zamena dotrajalog nameštaja...
I mogu tako do sutra da nabrajam stvari koje čovek kome se povećaju primanja može da promeni u svom životu, a sve su to realno sitnice... I tako, malo po malo, mic po mic, jednostavno navikneš na kvalitetnu hranu, na kvalitetna higijenska sredstva, kvalitetniju odeću, bolji računar, brži internet, tehnička pomagala kao što su sudomašina, sokovnik, aparat za kafu, mikrotalasna... a odvikneš se od gradskog prevoza i smrada, ručnog pranja sudova, svakodnevnog kuvanja... a sve to košta. I tako, sasvim neprimetno, onih 100.000 za koje si nekada mislio da ne bi mogao da potrošiš kada bi ih imao, sada su ti tesne za neki tvoj uobičajen, normalan, svakodnevni život. A nazad ćeš teško da se vratiš, jer čovek koji jednom oseti bolje, teško se vraća na nešto lošije, osim ako ga život ne natera... Jednostavno, normalan život nije nešto univerzalno što važi za sve, već nešto što je subjektivno i što je podložno promeni, pa tako što su veća primanja, veći su i kriterijumi, te kada ti postane normalno da živiš sa 100.000 mesečno, to je za tebe normalno i sve ispod toga ti je mučenje.
Ovo ne pričam napamet već sam video na primeru dosta ljudi, a na kraju krajeva i na svom. I ja sam jedan period života preživljavao sa 10.000 mesečno, pa i manje. Danas, kada imam svoj posao i zarađujem dosta više nego tada, opet mi nije dosta, jer eto prvo sam počeo malo kvalitetnije da se hranim (ništa posebno... uveo u ishranu ribu, piletinu, više povrća...), pa popravio 2 zuba (50 evra komad), a ima još da se radi, pa sam zamenio šporet kome je radila samo jedna ringla novim, pa onda nisam više mogao da gledam iscepane i flekave tepihe, pa sam i njih zamenio, pa sam polako počeo da menjam nameštaj po kući koji je u proseku bio više od 10 godina star, pa tek kada sam počeo sa tim video sam koliko stvari još tu treba, a na koje ranije nisam obraćao pažnju... recimo više od 20 godina stari drveni prozori koji ne dihtuju i ne mogu lepo da se zatvore, pa crep koji otpada, pa bušni oluci, pa izolacija koja nikada nije urađena kako treba, a sada je dotrajala pa voda ulazi u kuću kad pada kiša, pa dotrajale vodovodne cevi... i još gomila takvih "sitnica"... brat bratu, treba jedno 10.000 evra da se to dovede u red. A s obzirom da su mi troškovi knap usklađeni sa primanjima, a dešava se da budem i u minusu, teško ću to u skorije vreme da završim. A da ne pričam o tome da uskoro treba da kupim i auto, jer mi treba zbog posla. Mislim, mogu ja i dalje gradskim ili taxijem ili tuđim kolima kad su dostupni, ali jednostavno ne mogu sebe da nateram da i dalje njušim tuđe pazuhe i trpim lakat u rebrima, polomljenu plastiku na laptopu, da dolazim kod klijenta izgužvan i znojav, nedostupnost vozila (bilo taxi bilo tuđ auto) baš onda kada ti hitno treba, ako već mogu da izguram sa kreditom, a to je još dodatnih 200-250 evra mesečno minimum samo za ratu ne računajući gorivo, registraciju, održavanje. Pa ti sad vidi, ništa luksuzno (luksuz je kad ti uzmeš pa montiraš zlatne česme u kupatilu), sasvim normalan život, a zahteva barem 1000 evra mesečno. Sad naravno, naći će se neko da kaže da je to što ja jedem ribu jednom nedeljno luksuz ili da je luksuz to što sam kupio nove tepihe ili da je luksuz imati nove prozore, a da je posebno luksuz imati auto, ali to je upravo ono što sam pričao da se definicija normalnog života razlikuje. Sigurno da je nekome ko ima 10.000 mesečno normalno da ima šporet kome radi jedna ringla i to jedva, a nov šporet mu je "nepotreban" luksuz.
Citat:
Ko hoće trideset dana sa dve ipo hiljade evra da se menja za mojih
sedamnaest hiljada srpskih dinara? Niko? E pa onda, tišinaaaaaa!
Devedeset dana na moru, i to je normalno? Ma nemoj!
Jao živote ubij me odmah da se ne mučim na svetu prepunom jadnika...
Kao što rekoh, ta adaptacija traje malo duže od tih mesec dana i time što bi se zamenio sa nekim u tom periodu ne bi dokazalo ništa. Naravno da bi ti koji sada imaš 200 evra mesečno uspeo da živiš kao Bog po tvojim standardima taj mesec i još da ti ostane 2000 evra viška na kraju meseca, dok bi ovaj "jadničak" kada bi ga sa 2500 bacio na 200 verovatno izvršio samoubistvo, ali ajde da te vidim u periodu od par meseci ili godina. Jednostavno, čovek koji ima mala primanja, dosta toga sebi ne može da priušti i sve se to skuplja... a onda kada dođe do većih primanja, potpuno nesvesno krene da menja životne navike i nadoknađuje sve što je propustio, a onda odjednom, isto tako neprimetno, te nove životne navike postanu normalne.
-Odracuonogakomijedrpiorazmaknicu.
-Ne rxdi mi txstxturx, kxd god hocu dx
ukucxm "x" onx ukucx "x".
-Ko kaaz e da ja neuummem da kuuca
m.
-Piše "Insert disk 3", a jedva sam i ova
dva ugurao u drajv
-Postoje samo dve osobe kojima
verujem, jedna sam ja, a druga nisi ti