Lako se dokazuje da taj zadatak zapravo i nema rešenje. Označimo onoga ko uvek govori istinu sa +, onoga koji uvek laže sa -, a onoga ko ponekad laže, a ponekad govori istinu sa *. Neka nam na primer +*- označava da prvi uvek govori istinu, a treći uvek laže. Imamo sledećih šest mogućnosti:
1. +-*,
2. +*-,
3. -+*,
4. -*+,
5. *+-,
6. *-+.
Bez umanjenja opštosti možemo pretpostaviti da smo prvo pitanje postavili prvoj osobi. Koji god da smo odgovor dobili, ne možemo eliminisati mogućnosti 5 i 6. Dakle, neka je A skup mogućnosti koje nam ostaju ako smo dobili odgovor "da", a B skup mogućnosti koje na ostaju ako smo dobili odgovor "ne". Tada unija ta dva skupa uključuje svih šest mogućnosti, pri čemu se peta i šesta mogućnost nalaze u preseku ta dva skupa. Odatle sledi da ili oba skupa uključuju po tačno četiri mogućnosti, ili barem jedan od tih skupova uključuje barem pet mogućnosti.
U drugom slučaju nema rešenja. Zaista, recimo da skup A ima bar pet elemenata. Tada u slučaju da smo na prvo pitanje dobili odgovor "da", ne bismo mogli sa sigurnošću da utvrdimo ko je ko jer nam ostaje barem pet mogućnosti, a imamo samo četiri moguća odgovora na praostala dva pitanja (oba puta "da"; prvi put "da", a drugi put "ne"; prvi put "ne", a drugi put "da"; oba puta "ne"). Slično se dokazuje da ne možemo sa sigurnošću utvrditi ko je ko i u slučaju kada skup B ima barem pet elemenata.
Pretpostavimo da oba skupa A i B imaju po četiri elementa. Ukoliko bismo ponovo postavili pitanje prvom čoveku, ponovo ne bismo mogli da eliminišemo mogućnosti 5 i 6 bez obzira kakav odgovor dobijemo. Razmotrimo slučaj da smo na prvo pitanje dobili odgovor "da". Preostali slučaj se razmatra sasvim slično. Neka je C skup mogućnosti iz skupa A koje nam ostaju u slučaju pozitivnog odgovora na drugo pitanje, a D skup mogućnosti, takođe iz skupa A, koje nam ostaju u slučaju negativnog odgovora na drugo pitanje. Kako je

i mogućnosti 5 i 6 se nalaze u preseku skupova C i D, barem jedan od tih skupova mora imati najmanje tri elementa, pa u slučaju odgovora na drugo pitanje koji odgovara tom skupu nećemo moći trećim pitanjem da odredimo ko je ko, jer imamo barem tri mogućnosti, a samo dva moguća odgovora.
Stoga drugo pitanje moramo postaviti nekom od preostale dvojice. Bez umanjenja opštosti možemo pretpostaviti da je drugo pitanje postavljeno drugom čoveku. Oba skupa A i B imaju po četiri elementa i pritom barem jednom od njih pripada barem jedna od mogućnosti 2,4. Bez umanjenja opštosti možemo pretpostaviti da skupu A pripada jedna od tih mogućnosti. U slučaju da smo dobili pozitivan odgovor na prvo pitanje, ponovo nećemo moći tu mogućnost (2 ili 4 u zavisnosti od toga koja pripada skupu A) da eliminišemo bez obzira kakav odgovor dobijemo na drugo pitanje. Neka je E skup onih mogućnosti iz skupa A koje nam preostaju u slučaju pozitivnog odgovora na drugo pitanje, a F skup mogućnosti iz skupa A koje nam preostaju u slučaju negativnog odgovora na drugo pitanje. Ti skupovi nisu disjunktni (oba sadrže bar jednu od mogućnosti 2,4) i unija im ima četiri elementa, pa opet bar jedan od njih mora imati bar tri elementa, pa u slučaju odgovora na drugo pitanje koji odgovara tom skupu, na osnovu trećeg pitanja nećemo moći sa sigurnošću da utvrdimo ko je ko.