Citat:
Galactic Federation: Aha,
i jos nesto, ako ne postoji antigravitacija, beskonacno detalja i vektora energije, i visa svest, kako to da planete ostanu u savrseno stabilnoj orbiti tokom milijardi godina i mnogo svetlosnih godina predjenog puta, a da ne padnu na zvezdu recimo?
Ovde nije u pitanju antigravitacija. U pitanju su gravitacija, centripetalna i centrifugalna sila a to se uči, čini mi se, još u osnovnoj školi. Ove tri sile se međusobno potiru tako da dva tela od čega jedno kruži oko drugog ostaju JAKO DUGO u gotovo istom odnosu, tj sve dok se ti odnosu ne poremete bitnije uticajem nekog drugog tela.
Planete na kraju ili padnu na svoju zvezdu ili se otkače od nje, pod uslovom da ih u međuvremenu zvezda ne proguta (crveni džin, super nova, crna rupa), u zavisnosti od mase i pravca dejstva sile poremećaja (delimično - uprošćeno primenljivo u praksu u bilijaru, jedino što nema konstantog kruženja kuglica).
Uzevši za primer naše Sunce, odnosno čitav Sunčev sistem: situacija je sledeća: Sunce, u kompletu sa svojim planetama, kruži LAGANO oko centra pripadajuće galaksije tj Mlečnog puta; planete (Merkur, Venera, Zemlja,... Neptun), uključujući i planetoide (Vesta, Pluton, ...) i asteroide, kruže oko Sunca i ujedno zajedno sa Suncem obilaze oko centra galaksije; zatim, većina planeta ima bar jedan prirodni satelit koji kruži oko svoje matične planete (primer: Mesec i Zemlja) i zajedno sa njom obilaze oko Sunca, a zajedno sa svojom planetom i Suncem obilaze - kruže oko centra galaksije - Mlečnog puta. Pri čemu, ne treba zaboraviti ni sopstvena kružna kretanja oko sopstvene ose (i Mesec iako deluje zaključano, rotira oko svoje ose s tim što su periodi rotacije i revolucije kod njega izjednačeni)
To je ukratko, jer galaksije uglavnom pripadaju nekoj grupi - jatu galaksija pa se u skladu sa tim one kreću oko gravitacionog centra pripadajućeg jata,.................. To je slučaj i sa Mlečnim putem.
Ako se gleda kraći vremenski period, pri čemu milijardu godina za jednu galaksiju nije ništa do jedna sekunda za nas, sve deluje u savršenom redu i funkcioniše po principu velikog nebeskog časovnika - svako "zna" oko koga i kojom brzinom se tu okreće. U stvarnosti, mereno odgovarajućim vremenskim jedinicama (u skladu sa nivoom na koji se posmatra) na kraju dolazi ili do raskidanja veza ili do sudaranja svetova: Mesec nam beži, Andromeda preti sudarom Mlečnom putu, itd.
Ne sporim mogućnost postojanja antigravitacionog uređaja. Ali, ne priznajem da je u pitanju to neka nova neoktrivena sila. Plametne glave, kada bi se ujedinile i okrenule mirnodopskim projektima, mogle bi relativno lako da ga primene - malo fizike, malo tehnike, ljudske ruke i pobegosmo gravitaciji bez pomoći snažnih raketnih motora.
Višu svest, moć pokretanja stvari mislima/pogledom zanemarujem iz razloga što to jako malo ljudi (navodno) može i koliko mi je poznato ništa od toga nije valjano dokumentovano. Ali, opet, ne isključujem.
Druga stvar, svoju sreću ili nesreću da se život razvio baš na ovoj planeti i da je imao toliki period stabilnosti (uz zanemarljiv broj udara većih nebeskih tela) da se razvije u ovolikoj raznovrsnosti i na kraju da podari nas (ako se isključi mogući uticaj vanzemaljske sile), između ostalog, dugujemo i zabačenom položaju Sunčevog sistema u odnosu na matičnu galaksiju i njenu pripadnost razuđenom jatu. Naime, Sunčev sistem se nalazi gotovo na kraju (tj repu) jednog spiralog kraka galaksije a pri tom se nalazi na ivici tog kraka čime je znatno umanjena mogućnost sudara (iliti padanja tela na telo). Isto tako, nema bliskih zvezda koje bi svojim prolascima (jer brzine obilaska oko centra zavise od udaljenosti tela od centra - videti primer planeta) uskomešale samo Sunce i njegove pratioce što bi automatski povećalo šanse za neželjene sudare i periodično "drastično" izmenjivalo putanje bitnih planeta što bi na njima u vrlo kratkom vremenskom roku menjalo drastično vremenske prilike, a samim tim i uslove života.
U skladu sa tim, kada se razmatra mogućnost života u svemiru, dosta naučnika iz spiska potencijalnih životnih sistema izbacuje sisteme koji se nalaze u zbijenom središtu galaksije baš iz razloga nestabilnosti uslova, ili ih bar isključuju kao svetove na kojima je moguć izvorni inteligentni život (nemoguće je isključiti inteligentne došljake) a opet mereno brzinom razvoja istog na nama znanoj planeti Zemlji (koja bez obzira na svoj skrajnut položaj je već trpela nekoliko znatnih "poremećaja").
S druge strane, skrajnuti položaj u odnosu na centar galaksije, koliko je relativno stabilan za razvoj inteligentnog života i njegov duži opstanak, toliko je glavna prepreka u otkrivanju drugih svetova jer je sve predaleko za "pešačenje" pa bi smo mi došli nešto kao poslednja luka na pučini. Što, opet, može izvesno da nas dovede u položaj poželjne teritorije a samim tim da privuče raznorazne svemirske pirate, grabljivice,... što i nije nimalo dobro.
Znam, GF će reći da razmišljam previše Zemaljski. Ali, ovo je jedini svet za koji "zasigurno" znam, i ovo je logika proizrokovana onim što me okružuje. I ja bih htela vile koje donose sreću i blagostanje posle vekova patnje i mraka.
ER