Mnogo komplikujete jako proste stvari. Problem je što neki ljudi misle da je neko njihovo bogom dano pravo da komentarišu i kritikuju uslove na poslu. Uslove određuje firma, a tvoje je da te uslove prihvatiš ili ne prihvatiš. Nije firma kriva zato što se teško nalazi posao, pa ti iz tog razloga prihvatiš uslove koje inače ne bi. Dakle, prihvatio si uslove, tvoje je da ćutiš i radiš pod tim uslovima i ti uslovi nisu podložni diskusiji, pogotovo ne javnoj. Eventualno možeš da se obratiš šefu ili direktoru ili ko je već zadužen za komunikaciju sa radnicima i da ga zamoliš za bolje uslove ako je moguće. Ako nije, to ti je što ti je. Ako ti se ne sviđa menjaj firmu.
To naravno ne znači da poslodavac radniku može da radi šta hoće. Ne može da ga zlostavlja seksualno, da mu lupa šamare, da ga tera da nekoga ljubi u dupe (i to je seksualno zlostavljanje inače), siluje i ne znam šta ste još naveli. To je zabranjeno zakonom, ne samo poslodavcima neko svakom pojedincu u ovoj zemlji. I to je jedini zakon koji valja. A ovi zakoni koji su tu navodno da zaštite radnika zapravo ponajmanje štite radnika. Od tih zakona korist ima samo država, poslodavci imaju načina da iskoriste rupe u zakonu, a štetu ima samo radnik. Evo, objasniću i kako...
Na primer zakon o minimalnoj plati. To na papiru lepo zvuči jer radnik ne može biti plaćen manje od određenog iznosa. U praksi, to zapravo znači manje zaposlenih. Recimo da poslodavcu treba čistačica koja će da radi sat vremena dnevno, tj. da dođe u 8, počisti do 9 i ide kući. Poslodavcu se naravno ne isplati da za to radno mesto plaća više od 5.000 dinara, što je i logično (radi se 5 sati nedeljno). Međutim, država kaže ne može, mora 15.000. Poslodavac jednostavno neće zaposliti čistačicu, nego će čišćenje prepustiti nekim od već postojećih radnika i eventualno im povećati platu, tako da mu zbirni troškovi tog povećanja ne pređu tih 5.000 koje je planirao i njemu super. Jedinu štetu ima ta čistačica koja nije dobila taj posao. Ili ima radnika koji bi pristali da rade za 10.000 jer im nije cilj da zarade na tom poslu, nego da steknu iskustvo da bi kasnije bolje zarađivali (ili jednostavno ne vrede više na tržištu), a poslodavcu realno ne trebaju radnici, ali bi eto mogao da izdvoji 10.000 mesečno. Umesto da i poslodavac i taj radnik imaju koristi od međusobne saradnje, ovako niko nema koristi, jer dođe država i kaže ne može da se radi za 10.000 nego mora za 15.000. Poslodavac ostaje bez tog radnika, a taj radnik ostaje bez posla i bez iskustva. I onda posle imamo na hiljade njih koji se žale kako niko neće da ih primi bez iskustva, a nemaju gde da steknu iskustvo. E pa, da nema minimalca, imali bi, jer neko bi ih sigurno primio da rade za 5 ili 10 hiljada.
Dalje, zakon o obaveznim porezima i doprinosima koje navodno treba da plaća poslodavac. Većina ljudi misle da je to super, pa još i likuju što su poslodavci naterani da prijavljuju radnike i uplaćuju im to što treba. E pa, žao mi je, ali to poslodavca ne opterećuje nimalo, verovali ili ne. Zašto ? Zato što poslodavac troškove određenog radnog mesta računa tako što odredi bruto iznos. A da li će on ceo taj iznos da isplati radniku na ruke ili će da odvoji deo državi, a ostatak da radniku, njemu je apsolutno svejedno. Dakle, država od toga inkasira lepe pare u budžet, poslodavcu je svejedno, a jedino gubi radnik kome ostaje manje para na kraju. A od tih para što je bacio u rupu bez dna zvanu državna penzija, videće jedno veliko ništa. Dok dođe red na penziju, penzioni fond će već propasti. I šta onda ?
Pa onda zakoni po kome radnik ne može da dobije otkaz bez razloga. Pa da li vi stvarno mislite da firma nema načina da nekom, bilo kom, radniku da otkaz ako tako odluči, bez obzira na zakon. Ima, i to na hiljade i nijedan zakon to ne može da spreči. Jedino što zakon zapravo čini za radnika jeste da poslodavac ne može da navede kao razlog otkaza "zato što mi se tako hoće", već to mora malo da zavije u oblande, ali to je sve što radnik dobija. A poslodavac uvek može da uradi jednu od sledećih stvari kako bi se otarasila radnika koga ne želi u svojoj firmi:
- da tom radniku da veća zaduženja nego što realno može da postigne i onda će taj radnik dobiti loše ocene za svoj rad, za šta firma može da da otkaz
- da izvrši unutrašnju reorganizaciju i ukine to radno mesto, i onda ovaj dobije otkaz kao tehnološki višak, a firma promeni naziv tog radnog mesta i zaposli nekog drugog
- da pošalje tog radnika na dodatna testiranja u vezi znanja sa njegovim radniim mestom koji ovaj neće proći
- da zamoli psihologa koji radi pri firmi da odradi detaljan psihološki profil tog radnika u kome se UVEK može naći barem neki razlog zašto taj radnik nije odgovarajuć za to radno mesto
- da uvede novo pravilo po kome to i to radno mesto zahteva diplomu te i te škole ili nekakvu licencu, a za koju se zna da je taj radnik sigurno nema
Sve su to LEGALNE metode koje firma može da iskoristi ako želi da odstrani radnika iz firme, a ima ih još. Prema tome, ako neki radnik misli da će država da ga zaštiti od otkaza prevario se. najbolja zaštita bilo kom radniku jeste da radi posao kako treba i da sve od sebe na tom poslu, i da ne talasa mnogo pljujući firmu iza leđa po raznim fejsbukovima i forumima, jer time ništa ne može da dobije, osim otkaza i eventualno težeg kasnijeg zapošljavanja, jer nijedan poslodavac ne voli lajavce koji su spremni da javno blate firmu čim su nečim nezadovoljni. Oni koji su teže zamenjivi, možda i mogu da se ponašaju slobodnije (mada i to ima granicu), ali oni koji su lako zamenjivi (a to su recimo kasirke, kucači tiketa, zavrtači šrafova i slično...) nemaju taj luksuz.
U stvari, i ne postoje lako zamenjivi i nezamenjivi radnici, postoje samo oni lakše zamenjivi od drugih. Ipak, i za posao kasirke je potrebna višednevna obuka, plus se oduzima vreme iskusnim kasirkama koje moraju da pomognu novima da se snađu, da im pokažu kako se očitava kreditna kartica, kako se unose podaci u program, kako se vrši izmena računa, kako se pravilno očitava bar kod i slično. Znači nije baš samo da pokupiš nekoga sa ulice, staviš ga za kasu i on radi. Slično je i sa kucačima tiketa. Upravo zato, nijedan poslodavac neće tek tako nekog radnika koji je već obučen za posao šutnuti i uzeti novog, čisto eto da bi glumio neku silu i davao otkaze bez razloga zato što mu se može. Svako ko to misli ima jako iskrivljenu sliku o poslodavcima. Nisu svi poslodavci Karići i Miškovići ili šta ti ja znam, već ima tu i malih i velikih predutzetnika, malih i velikih firmi, ovakvih i onakvih. mada ne vidim ni šta Miškoviću fali. Čovek zapošljava više ljudi nego svi mi zajedno ovde na forumu. No nebitno sad. Uglavnom, radi se o tome da se otkazi nigde ne dele tek tako, već su u 99% slučajeva zasluženi. Da li lošim radom ili blaćenjem firme po fejsbuku manje je bitno. I jedno i drugo zaslužuje otkaz, a što je najbitnije u svemu, firme imaju mehanizama da taj otkaz daju, bez obzira šta gospoda samoupravljači mislila o tome. Pa sad, vidite da li se isplati boriti se za nekakve utopističke ideje o radniku kome niko ne sme da da otkaz jer je svaki radnik svetinja ili se više isplati ćutati i raditi posao što bolje možeš, učiti, usavršavati se, napredovati, pa na kraju i doći do toga da postaneš teško zamenjiv i da možeš i ti da postavljaš neke uslove poslodavcu. Dotle, imaš izbor da radiš pod ponuđenim uslovima ili da ne radiš uopšte. Što da ne, i to je izbor. A to što neki misle da i čistačica treba da se pita o poslovanju firme i radnim uslovima, pa žao mi je, ta vremena su davno prošla i nadam se da se neće vratiti.
-Odracuonogakomijedrpiorazmaknicu.
-Ne rxdi mi txstxturx, kxd god hocu dx
ukucxm "x" onx ukucx "x".
-Ko kaaz e da ja neuummem da kuuca
m.
-Piše "Insert disk 3", a jedva sam i ova
dva ugurao u drajv
-Postoje samo dve osobe kojima
verujem, jedna sam ja, a druga nisi ti