zwischenberger
Član broj: 325390 Poruke: 58
|
Ja sam otišao sa tada, tek formiranom porodicom, tako da je možda malo drugačija situacija nego kod pokretača teme. Veliki deo (slobodnog) vremena mi je vezan za porodične obaveze i jednostavno uživanje i aktivnosti sa detetom, pa nisam mnogo obraćao pažnju na ostatak društvenog života koji bi mi sigurno bio važan da sam otišao sam. Odlazak u inostranstvo nije laka stvar, ne zato što je u pitanju inostranstvo, već zato što se ipak radi o odlasku - procesu gde se ipak neke stvari prekidaju, koliko god ja pokušavao da ih prikrijem.
Ali, da ne dužim, evo moji pluseva i minuseva što se tiče odlaska (u inostranstvo):
+:
• profesionalni život: ako si tehničke struke, zemlje poput Nemačke, Austrije, Amerike, Kanade i sl. su idealno okruženje da se dalje razvijaš kao stručnjak, da radiš najnovije stvari na svetskom nivou, koristeći najmodernije alate i tehnike. U mom slučaju (Nemačka) radim ono što u Srbiji verovatno ne bih ni za 100 godina u oblasti koja je u Srbiji tek u povoju (obnovljivi izvori energije). Taj osećaj da si uvek apdejtovan sa najnovijim izazovima u tvojoj oblasti, a ne da stalno kaskaš u tehničkom smislu za nekim (taj osećaj sam imao u Srbiji) je meni vrlo privlačan i zbog toga idem ujutru na posao sa zadovoljstvom.
•socijalna i društvena uređenost: čitava administracija je tako napravljena i dizajnirana, da izgubiš najmanje moguće vremena (moja teorija je to tako, da bi imao više vremena da radiš :D). Neverovatno koliko se stvari lako rešavaju (papiri, prijave, banke i sl.) da često pomislim je l moguće da ovo ovako jednostavno funkcioniše.
•Dostupnost: neko je ranije pomenuo tu lakoću putovanja, Evropa je dosutpna za nekoliko evra maltene gde god hoćeš da ideš. Ja bih dodao tu i dostupnost svega ostalog tj. mnogo širi izbor: od prehrane, garderobe do svega čime možeš da se baviš, sporta, gedžeta, hobija... Profesionalno takođe, tu su razni Univerziteti, interesne grupe, sajmovi, konferencije... Jednostavno da ne znaš gde pre da kreneš...
•Ljudi: mnogi se žale na Nemce, ali ja njih veoma gotivim. Direktni su, otvoreni, ne okolišaju. Mladi Nemci su moderni, često kosmopolite, pa je i razgovor sa njima vrlo zanimljiv, mogu se naći teme o kojima mogu da pričam. Imam osećaj da pripadamo istoj, ja bih rekao “internetskoj subkulturi” kojoj su zajedničke mnoge stvari (najčešće iz US) bilo da si u Nemačkoj, Srbiji ili Japanu. Vole i oni da se opuste, da rošitaljaju, da se zarakijaju (pogotovo mlađi) što demantuje često da su previše hladni i drveni. Poslovna i radna filozofija im je isto nešto što mi se sviđa, rade puno, ali sa određenim umerenim tempom, isplaniraju sve pre nego što krenu, nemaju taj "oruk" mentalitet koji sam imao prilike toliko često da srećem u Srbiji: "Ajde sad ovo da izlopatam, pa ću se onda do kraja dana odmarati".
-:
•sam odlazak: sama činjenica da odlaziš od nekog i iz nekog sveta kome si pripadao, je meni dovoljno da imam svaki put knedlu kada mašem bilo u Surčinu ili u Nemačkoj. Posle mi treba nekoliko dana da se resetujem (ako uopšte uspem da se do kraja resetujem) i da shvatim da je budućnost mog deteta najvažnija stvar na svetu a ne moji osećaji prilikom rastanka. Ipak, ne mogu da ostanem ravnodušan da, prvi rođendan smo proveli na dva paralelna skajpa i prenoseći babama i dedama, prve korake je doživela uživo samo jedna baba, drugi su dobili video. Iako se trudim da redovno idemo za Srbiju i da babe i dede budu često kod nas, uvek imam osećja da stalno pokušavam na nadoknadim nešto što je ipak nedoknadivo. Plus kumovi, drugovi,... jednostavno "ispadneš" iz njihovih života i sve je teže i teže održavati tu nit koju ste imali pre nego što odeš
•jezik: ja sam nemački godinama učio, danas radim na nemačkom i mogu da se sporazumem, ali ne pričam maternji nemački. Kada potpisujem bilo kakve ugovore, prvo se pomolim Bogu, jer nemam pojma šta sam potpisao. Svaki razgovor na stranom jeziku zahteva koncetraciju, što nije lako. Počinjem da brkam reči, pa kad pričam srpski upadaju mi nemačke reči, tipičan gastarbajterski sindrom. Moje dete više zna nemačkog nego srpskog, razmišlja na nemačkom i ako ne forsiram srpski kod kuće (čitanje, slušanje, pričanje) imam osećaj da će se lako zaboraviti.
•balans posao/slobodno vreme: Dosta se radi, pogotovo kako više napreduješ. Izjava mog šefa je da svog sina viđa sat vremena dnevno, jer uveče kad dođe sa posla on već spava, je dovoljno meni da skontam koliko to može da bude ekstremno. Vrlo često se dešava da preko radne nedelje ne stignem ništa da odradim (kupovinu, slobodnu aktivnost, lekara i sl.) jer kada dođem kući između 18-19h ili ništa ne radi, ili već nemam snage. Ovde je sasvim prihvatljivo, da ako imaš dobar posao, prelaziš više stotina kilometara do pola, a često se dešava da ljudi preko radne nedelje žive u mestu gde rade, a vraćaju se kući preko vikenda. Taj koncept mi je malo odbojan, jer se tu ogleda surovi kapitalizam.
Izvinjavam se na dugačkom postu, nadam se da sam ti donekle pomogao.
Puno sreće i samo napred, u svakom slučaju ti preporučujem da iskusiš inostranstvo.
|