Citat:
rainymanyu:
Bilo bi korisno da zna i konkretne razloge.. Mozda tih 90 dana nije dovoljno vremena za potrebnu birokratiju u Nemackoj..? To bi vec bio puno konkretniji razlog
Pa razloga ima mnogo. U stvari kada sve saberem, svodi se na jedan a to je jedna do krajnje mere, loša, nefleksibilna i loše obučena birokratija. I sada 9 godina posle tog iskustva, moje mišljenje o nemačkoj birokratiji nije se nimalo promenilo. I da napomenem, danas sarađujem skoro svakodnevno sa raznim, lokalnim i saveznim službama zato što i sam radim u jednoj od institucija javne službe. Da uporedim Srbiju i Nemačku: Teško je sresti službenika u Nemačkoj koji vas neće sa osmehom primiti, što je u Srbiji retkost, ali zato budite sigurni da je svaki stranac ovdašnjem službeniku netipičan slučaj i da taj službenik neće biti u stanju da pruži pouzdanu informaciju na licu mesta. Ukratko odbiće vas uz osmeh, i vama će izbiti krv na uši. Morate biti do krajnosti uporni, i 100% sigurni da ste u pravu.
Zašto se ne treba ovde venčati? I ja sam morao da zatražim bizu svojevremeno za sklapanje braka. Tadašnji tast je trebao da potpiše garantno pismo za mene, što je na kraju i odbio zato što su mu u njegovom gradu rekli da to znači da on garantuje da ja u narednih 8 godina (čini mi se) neću tražiti socijalnu pomoć. Uzalud je bilo što smo mu dokazivali da to nije tačno, da kada se budemo venčali, razlog mog boravka se menja i samim tim i njegova garancija nije više potrebna, čak smo se raspitivali u gradskom uredu za strance (u mestu stanovanja), gde su nam potvrdili da to nije tačno. Jedni kažu jedno, drugi drugo, moj tast nije znao kome da veruje i odustao je. U našem uredu za strance su nam na kraju rekli "venčajte se u SRbiji, i nećete imati problema".
Dvaputa smo zakazivali venčanje u Nemačkoj i svaki put je to koštalo oko 120€. U Srbiji je u većini opština zakazivanje venčanja kod matičara besplatno.
Ali da se vratim na početak. Prvi put kada smo došli u opštinu u Dortmundu da se venčamo, primio nas je službenik, kome je tada neobično bilo što sam imao pasoš na kome piše Jugoslavija (plavi) a država se već tada zvala Srbija i Crna Gora. I meni je bilo čudno, uvek komplikovano da ljudima objašnjavam kako sam živeo uvek u jednom gradu a zapravu već u tri države. Pročitao je da dolazim iz Beograda i zamolio nas je da izađemo dok on ne reši svoju nedoumicu. Posle 5 minuta nas je ponovo pozvao i pitao da li se Beograd nalazi na Kosovu, pošto za Kosovo su propisi nešto drugačiji. Sa nevericom sam ga pogledao, i odgovorio da je Beograd glavni grad države iz koje dolazim i da se ona nalazi u Evropi, što ga je još više zbunilo.
Pozvao je šeficu Standesamta, koja je došla pogledala naša dokumenta, otišla je i vratila se posle 10ak minuta sa informacijom da pored svega meni treba dokaz da sam slobodnog bračnog stanja iz Srbije overen apostileom. Taj dokaz sam imao već pripremljen ali nisam imao apostile i nisam ni znao šta je to, pa sam nju pitao šta je to. Odgovorila mi je da ne zna ni ona i da ponovo mora da se raspita. Raspitala se i rekla mi je da idem u konzulat da mi to overe. Naravno to nije bilo tačno, jer konzulat to ne može da uradi već samo nadležni sud u Srbiji. Sada znam da overa apostile i u nemačkoj funkcioniše takođe isključivo pred lokalnim organima.
Ali i to sam nekako završio i došli smo ponovo da zakažemo venčanje. Odbili su nas, zato što dokaz koji su dobio iz Srbije njima nije bio dovoljan. Zapravo srpski zakon ne pravi razliku, između neoženjenog i razvedenog, i tako je pisalo u tom dokazu da moja malenkost nema brak i da sam slobodan za sklapanje braka. Nemački zakon pravi takvu razliku ali ona je više terminološka, jer za samo sklapanje braka da li ste oženjen ili razveden nema suštisnki značaj. Ipak to njima nije bilo dovoljno. Pokušao sam moj problem sam da rešim, jer sam bio uveren da je sva logika a i svi zakoni su baš na mojoj strani. U tih par dana sam pozivao sam matičnu službu u Srbiji, objašnjavao sam moj problem, oni nisu mogli da mi pomognu, jer je to zvanična forma tog dokumenta i ona se ne može menjati. Službenici u Dortmundu su ostali neumoljivi.
Pozvao sam tada naš konzulat u Dizeldorfu, gde najpre nisu želeli da mi pomognu. Prvi put čuju da je takav dokaz problematičan i govorili su mi da nemci imaju pravo da odbiju dokumenta strane zemlje. Našoj službenici sam odgovorio, da ako je to pravo nemaca da se zvaničan dokument iz Srbije odbije, onda i ja imam pravo da recipročno zatražim pred sudom u Srbiji da se isti taj dokument iz Nemačke ne priznaje nigde u Srbiji (odredba iz međunarodnog prava o recipročnom priznavanju zvaničnih dokumenata). Tek tada je pristala da kontaktira nemačku službu i da se objasni sa njima. Moj problem je njenim pozivom bio rešen, međutim kao što sam na početku spomenuo, pojavio se problem sa garantnim pismom i vizom, tako da je tu bio kraj svih mojih pokušaja da venčanje napravim u Nemačkoj.
Moje horor iskustvo o venčanju, je razlog zašto apsolutno svima i uvek iznova savetujem da odustanu od ideje da se venčaju u Nemačkoj. Koštaće ih živaca i novaca.