@llux Odgovor se može banalizirati na samo jednu sklopku/prekidač za uključivanje/isključivanje električne rasvjete. Sklopka ima dva moguća stanja: ili je otvorena ili je zatvorena. Stoga se otvorenoj sklopci pridaje vrijednost 0, a zatvorenoj vrijednost 1. U drugom slučaju dakle teče neka struja I, a sad kolika je ta struja, samu sklopku ne zanima, tj. imaš uređaje koji će taj posao odraditi. Inače bi sama sklopka morala imati mehanizme za mjerenje struje, a time smo bitno zakomplicirali najobičniju sklopku, a time i sve drugo. Također, pri prijelazu iz 0 u 1 i obrnuto, postoji određen vremenski interval prelaska, jer promjena se ne može dogoditi momentalno. Stoga u realnom sustavu mora postojati takozvano zabranjeno područje u kojem se neka vrijednost ne smije naći, osim kratkotrajno pri promjeni stanja. Sada zamisli kada bi imao više stanja, trebao bi između svakog od njih imati to zabranjeno područje, a time se povećava mogućnost pogreške.
Također, s matematičkog gledišta, povećanjem baze sustava smanjuje se broj znamenaka kojima se iskazuje broj. I to stoji, i moglo bi se na temelju toga zaključiti da će sustavi s većom bazom biti općenito efikasniji za obavljanje računanja. No povećanjem baze se povećava broj mogućih znamenaka, a time i broj stanja. Evo odgovora zašto baš binarni sustav. Uzmimo da je N broj kombinacija u sustavu s bazom B. Taj broj je jednak N=B^n, gdje je n broj mjesta. Broj stanja v tada je jednak v=B*n. Logaritmiranjem i jednostavnim računom dobije se da je broj stanja jednak v=B*lnN/lnB. A kako težimo što manjem broju stanja koje treba fizički realizirati, najbolje je taj broj bude što je manje mogući. Deriviranjem dv/dB dobije se da je optimalna baza B=e=2.71. Dakle, najprikladniji sustav bi bio ternarni sustav, no kako sam naveo gore, puno je lakše modelirati sustav s dva moguća stanja. Struja teče/ne teče, ima/nema napona, spoj vodi/ne vodi, sklop je aktivan/neaktivan...
