@Djaki
briljantno sumirane prednosti zivota u Evropi, koji svakoga iz suprotnog tabora
prirodno tera na re-evaluaciju stanovista.
Posle nekog razmisljanja i ponovnog premotavanja filmova, IMHO cela prica se
na kraju krajeva svodi na jedno prosto pitanje:
moze li se idealan sistem odrzati i koliko dugo ?
Nema sumnje da je sistem koji si opisao laksi za zivljenje, i necu u poredjenju sa
svime ostalim pogresiti ako ga oznacim kao 'idealan'.
Takodje, mislim da cemo se lako sloziti sa prostom istorijskom cinjenicom da
takav sistem nije iminentan ljudskoj rasi, i postoji mozda tek nekih stotinak
godina, i cak i medju najrazvijenijim zemljama tek ponegde.
Zasto mislim da je boldovano pitanje jako bitno ?
Generacije bliske mojoj vec imaju jedno jako tesko zivotno iskustvo - suocavanje
sa prostom realnoscu posle pucanja jednog slicnog idealnog sistema. Kao sto je
utreniranom sportisti vrlo lako da popusti dril i sa svakodnevnog napora predje
na kauc, pivo/slatkise, a daleko teze preci obrnuti put, tako je i ogromna vecina
ljudi koja je iskusila mehanizam raspada idealnog sistema i vracanje na puku realnost
dosla do jedne nepomerive odluke koja se ukratko moze sumirati sa 'sve je to lepo...ali nema
nista dok ne uhvatis bika za rogove' (ili 'cvrsto preuzmes kormilo u svoje ruke').
Dakle - lepo je dok je lepo, ali kad prestane da bude lepo, tranzicija na tvrdu
zemlju je mnogo bolna i nezgodna.
Kako vidim da se stvari krecu ?
Na raznim drugim temama je podcrtan prirodnih mehanizam spojenih sudova, kao i
cinjenica da se ne moze beskrajno dugo ziveti izolovan, pod potpuno drugim principima
od okoline.
Ovlas pogled na desavanja u svetu pokazuje da je brzo rastuci trend upravo suprotan
od idealnih sistema, u kojima je pojedinac oslobodjen od 'taking care of business'.
Kompletna Azija funkcionise na 'misice, sklekove, tegove, zuljeve i znoj'. Japan odavno,
Koreja poslovicno, a o Kini da ne govorim. Ima i gde dobijas kompletnu brigu o sebi od kolektiva,
(stan, obdaniste, dobru platu...) ali za uzvrat kolektivu (zemlji, firmi) prakticno predajes
sebe kompletno (prema pricama kolega Indusa koji su karijeru pocinjali u Koreji, tamo nije
nista neobicno da ces prespavati u firmi sekvencu od 2-3 dana).
U USA nema tolikog fanatizma, ali poslovicna sloboda u razmisljanju, svakodnevna praksa
da se stvari nazivaju svojim imenom, velika licna odgovornost i istreniranost u brzom donosenju
odluka...na kraju donosi statisticki lako potvrdivu inventivnost, kreativnost, i odatle jos uvek
pristojnu sumu komparativnih prednosti.
Licno ne vidim mogucnost da ce evropski sistem koji si opisao moci da traje (za sve
prakticne primene) neograniceno dugo bez promene.
Takodje - ne vidim da promene mogu da idu u bilo kuda osim u pravcu smanjene licne
lagodnosti, povecane licne odgovornosti, povecanog samopregora, spremnosti na povecan
rizik i sve veci broj raskrsca na kojima mora da se donose strateske odluke na individualnom
nivou. Zapravo - sudeci po onome sto cujem od rodbine koja je vec 50+ godina u Evropi,
veterana u reputabilnim industrijama - to je vec odavno sasvim primetan trend.
Jedino je pitanje - jos koliko dugo ce moci da se 'odlebdi na povoljnim vazdusnim strujama'.
Za nekoga u mom starosnom dobu - vrlo verovatno do kraja radnog veka.
Za nekoga ko je tek na pocecima karijere - jako sam skeptican da ce sve proci lagano do penzije.
briljantno sumirane prednosti zivota u Evropi, koji svakoga iz suprotnog tabora
prirodno tera na re-evaluaciju stanovista.
Posle nekog razmisljanja i ponovnog premotavanja filmova, IMHO cela prica se
na kraju krajeva svodi na jedno prosto pitanje:
moze li se idealan sistem odrzati i koliko dugo ?
Nema sumnje da je sistem koji si opisao laksi za zivljenje, i necu u poredjenju sa
svime ostalim pogresiti ako ga oznacim kao 'idealan'.
Takodje, mislim da cemo se lako sloziti sa prostom istorijskom cinjenicom da
takav sistem nije iminentan ljudskoj rasi, i postoji mozda tek nekih stotinak
godina, i cak i medju najrazvijenijim zemljama tek ponegde.
Zasto mislim da je boldovano pitanje jako bitno ?
Generacije bliske mojoj vec imaju jedno jako tesko zivotno iskustvo - suocavanje
sa prostom realnoscu posle pucanja jednog slicnog idealnog sistema. Kao sto je
utreniranom sportisti vrlo lako da popusti dril i sa svakodnevnog napora predje
na kauc, pivo/slatkise, a daleko teze preci obrnuti put, tako je i ogromna vecina
ljudi koja je iskusila mehanizam raspada idealnog sistema i vracanje na puku realnost
dosla do jedne nepomerive odluke koja se ukratko moze sumirati sa 'sve je to lepo...ali nema
nista dok ne uhvatis bika za rogove' (ili 'cvrsto preuzmes kormilo u svoje ruke').
Dakle - lepo je dok je lepo, ali kad prestane da bude lepo, tranzicija na tvrdu
zemlju je mnogo bolna i nezgodna.
Kako vidim da se stvari krecu ?
Na raznim drugim temama je podcrtan prirodnih mehanizam spojenih sudova, kao i
cinjenica da se ne moze beskrajno dugo ziveti izolovan, pod potpuno drugim principima
od okoline.
Ovlas pogled na desavanja u svetu pokazuje da je brzo rastuci trend upravo suprotan
od idealnih sistema, u kojima je pojedinac oslobodjen od 'taking care of business'.
Kompletna Azija funkcionise na 'misice, sklekove, tegove, zuljeve i znoj'. Japan odavno,
Koreja poslovicno, a o Kini da ne govorim. Ima i gde dobijas kompletnu brigu o sebi od kolektiva,
(stan, obdaniste, dobru platu...) ali za uzvrat kolektivu (zemlji, firmi) prakticno predajes
sebe kompletno (prema pricama kolega Indusa koji su karijeru pocinjali u Koreji, tamo nije
nista neobicno da ces prespavati u firmi sekvencu od 2-3 dana).
U USA nema tolikog fanatizma, ali poslovicna sloboda u razmisljanju, svakodnevna praksa
da se stvari nazivaju svojim imenom, velika licna odgovornost i istreniranost u brzom donosenju
odluka...na kraju donosi statisticki lako potvrdivu inventivnost, kreativnost, i odatle jos uvek
pristojnu sumu komparativnih prednosti.
Licno ne vidim mogucnost da ce evropski sistem koji si opisao moci da traje (za sve
prakticne primene) neograniceno dugo bez promene.
Takodje - ne vidim da promene mogu da idu u bilo kuda osim u pravcu smanjene licne
lagodnosti, povecane licne odgovornosti, povecanog samopregora, spremnosti na povecan
rizik i sve veci broj raskrsca na kojima mora da se donose strateske odluke na individualnom
nivou. Zapravo - sudeci po onome sto cujem od rodbine koja je vec 50+ godina u Evropi,
veterana u reputabilnim industrijama - to je vec odavno sasvim primetan trend.
Jedino je pitanje - jos koliko dugo ce moci da se 'odlebdi na povoljnim vazdusnim strujama'.
Za nekoga u mom starosnom dobu - vrlo verovatno do kraja radnog veka.
Za nekoga ko je tek na pocecima karijere - jako sam skeptican da ce sve proci lagano do penzije.