Firewire kao standard, "ima sreće" (ako se to može tako reći za nešto bez mozga) što uopšte postoji još uvek, a zahvaljujući specijalizovanim uređajima, kakvi su kamere i fotoaparati, kao i namenski uređaji za audio-video montažu.
Za takvu sudbinu Firewire standarda (poznatog još i kao IEEE 1394) ne postoje razlozi tehničke prirode (prevaziđenost i tako to), već finansijske, odnosno interesne.
Kako je Firewire konstruisan još polovinom osamdesetih godina, od strane jednog od lidera na polju inovacija u IT industriji, Apple-a, a usput je još nekoliko puta revidiran, jasno je da je daleko najsavršeniji hot-plug standard, tim pre što ga je Apple osmislio najpre za sopstvene potrebe, a time je jasna namera da to treba da radi savršeno.
Problem se javio kada su druge velike kompanije (inače, dežurni, ljubomorni divovi industrije) uvidele da je neko drugi osmislio nešto kvalitetno, a oni se toga nisu setili ranije. Zato su osnovali radnu grupu za konstruisanje novog USB standarda, koji će biti "UNIVERZALNI KONEKTOR ZA SVE". Sreća je da u tome ipak nisu uspeli, pošto je univerzalnost trebala da bude potpuna, tako da bismo danas imali otprilike 50 USB konektora na kompjuteru, bez ijednog drugog, uključujući tu i kontrolere za diskove, serijske i video portove itd, itd.
E sad, iako je cela priča otpočetka poturana kao "projekat svih stručnjaka za sve nas", pozadinu svega čine gorostasi predvođeni Intelom, IBM-om, HP-om i još nekim firmama, koje prosto ne podnose da neko ume da smisli nešto bolje od njih.
Kako je već poznato da "para vrti gde burgija neće", tako je i USB standard na silu istisnuo tehnološki superiorniji Firewire-a. Šteta je donekle kompenzovana dobrom postojećom zaleđinom koju Apple ima u već pomenutoj audio-video industriji, inače FW ne bi opstao do ovog veka.
Šta ih razlikuje sa tehničkog aspekta?
Firewire u startu koristi prilično inteligentniji data-flow management, koji u optimizaciju transfera podataka uključuje oba kraja kabla - i kompjuter (odnosno FW kontroler) i pridruženi uređaj (koji i sam sadrži kontrolersku logiku). Time je optimizacija transfera konstantna i ne obračunava se samo na početku, već se analizira tokom celog procesa rada.
Kod USB-a je situacija očigledno jadnija - data-flow management se radi samo od strane kontrolera na kompjuteru. čime se izostavlja povratna informacija o prijemu u uređaju, tako da nepostoji kontrola transfera i time se gubi na brzini.
Iz tih razloga, teoretski brži USB (480mbps) gubi trku sa (takođe teoretski) sporijim Firewire-om (400mbps) i to ne u zanemarivim okvirima, već i do 75%!!!
Je l' još neko veruje u pravdu?
Pozdrav