Dvadeset godina pošto je u nuklearnoj elektrani u Černobilu eksplodirao reaktor, taj ukrajinski grad i njegova šira okolina još se oporavljaju od posledica te najteže katastrofe u istoriji civilnog korišćenja nuklearne energije. U incidentu je kontaminirano 144.000 kvadratnih kilometara na području Ukrajine, Belorusije i Rusije, zračenju je izloženo najmanje sedam miliona ljudi od kojih je do 30.000 umrlo, a još bi ih toliko moglo umreti od posledica radijacije. Desetine hiljada ljudi i dalje su raseljeni, milioni i dalje žive na ozračenu prostoru, život je generacijama uništen, a bolesni se osećaju izdanim.
Započeto ispitivanje sistema hlađenja u Černobilu, simbolu energetske budućnosti Sovjetskog Saveza 80-ih godina prošlog veka, te nedelje 26. aprila 1986. završilo je ni minut kasnije jer je sistem otkazao, a tri godine star reaktor eksplodirao je i u atmosferu su počele isticati radioaktivne čestice šireći se isprva, zbog severozapadnog vetra, prema susednoj Belorusiji, a zatim i na prostor Ukrajine i Rusije. Eksploziju su prvi uočili stanovnici tri kilometra udaljenoga Pripjata, grada podignutog za porodice zaposlenih u tada osam godina aktivnoj nuklearki. Svih 45.000 stanovnika bilo je evakuisano 27. aprila i više se nikad nije vratilo u danas sablasno mrtav grad opkoljen bodljikavom žicom.
Stručnjaci ocenjuju da je nivo radioaktivnog zagađenja toliko visok da u toj zoni normalan život neće biti moguće obnoviti pre nego što istekne 500 godina. Bolesti disajnih organa, krvotoka, nervnog sustava, onkološke bolesti učinile su invalidima oko 70 hiljada ljudi, rak štitne žlezde porastao je za deset puta od 1986. godine, a procenat oboljenja među decom do 14 godina starosti raste svake godine. "Od 1992. do 1999. godine rak štitne žlezde kod dece u kontaminiranim zonama je 20 do 30 puta veći nego u ostalom delu Rusije", ističe šef Centra za kliničku dijagnostiku u ruskom gradu Brijansku Vladimir Dorošenko. Taj lekar dodaje da je u kontaminiranoj zoni, smrtnost jedan do jedan i po puta veća nego u ostalom dijelu Brijanska, a sada, "posle 20 godina, pojavljuju se rak dojke i katarakte (očne mrene) i depresije".
U poslednjih šest godina stopa smrtnosti zbog kardiovaskularnih, disajnih bolesti, bolesti probavnog i endokrinog sistema se udvostručila, a očne mrene su u porastu od 30 do 40 puta svake druge godine. Najteže su prošli "likvidatori", oko 600.000 ljudi iz bivših sovjetskih republika koji su bili zaduženi da čiste radioaktivni otpad i grade "sarkofag" (betonski krov) oko četvrtog, eksplodiranog reaktora. Prema Centru za ispitivanje radijacije u Kijevu stopa smrtnosti "likvidatora" ušesterostručena je od 1988. do 2002., a 94 odsto još živih "likvidatora" pati od raznih bolesti, njih 65.000 invalidi su i osećaju se napuštenim, zaboravljenim, poniženim.
"Roboti koji su pokušavali da očiste prostor nesreće odmah su se pokvarili i tada su nastavili da raie sovjetski vojnici koji su danas zaboravljeni", žali se bivši likvidator Mihail Bušuj i otkriva da od 2005. vlasti plaćaju lekove za samo 400 rubalja mesečno, dok su ranije pokrivali i do tri hiljade rubalja, ili do 100 dolara. Sergej Prohodenko, drugi preživjeli likvidator, pisao je poslovnim ljudima, između ostalih i predsedniku naftnog diva Gazproma Alekseju Mileru kao i predsedniku Lukoila Vagitu Alekperovu tražeći finansijsku pomoć, ali "svi su odgovorili da nemaju sredstava da nam pomognu", rekao je. Lekar Leonid Ostapenko, radiolog koji je pratio likvidatore nakon nesreće, ističe da oni boluju od bolesti kostiju i nervnog sustava, a o izveštaju Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) i Svetske zdravstvene organizacije (WHO) koje potcenjuje učinke manjih doza radijacije ogorčeno kaže: "Sramotno je govoriti o neštetnim učincima malih doza radijacije. WHO i IAEA nisu se nikada bavili tim problemom i nemaju prava o tome da govore".
Izveštaj UN iz septembra napominje da su posledice katastrofe bile "preuveličavane" i procenjuje "mogućim" da je "otprilike 4.000 osoba umrlo od raka" izazvanog Černobilom, što je bitno manje od dosadašnjih procena. Nasuprot tome, studija britanskih naučnika objavljena 11. aprila 2006., procenjuje da je od posledica katastrofe od raka umrlo ili će umrijeti od 30 do 60.000 ljudi, a to je otprilike deset puta više nego što je predvidio UN. Pisma je ovih dana bogatima i uticajnima uputio i Mihail Gorbačov, u vreme havarije prvi čovek ŠSR, a danas Nobelovac i predsednik ekološkog udruženja Međunarodni zeleni krst koji pokušava da prikupi 50 milijardi dolara od najbogatijih zemalja kako bi se poboljšala zaštita okoline upotrebom obnovljivih energija, kao i još 50 miliona dolara za bolju medicinsku zaštitu žrtava nuklearne katastrofe, za pitku vode i sanitarije za najsiromašnije ljude sveta.
Poslednji černobilski reaktor zatvoren je u decembru 2000., a u prostoru nuklearke, oko koje je proglašena "zona isključenja" u opsegu od 30 kilometara, danas 3.500 radnika radi na jačanju "sarkofaga" koji je bio hitno sagrađen posle nesreće kako bi se reaktor zatvorio i sprečilo dalje isticanje. Sarkofag će biti pokriven drugim omotačem, a grade se i dve zgrade u kojima će biti postrojenja za obradu postojećeg radioaktivnog otpada, 15.000 kubika tekućih i 3.000 kubika čvrstih tvari. Zona isključenja golemo je odlagalište nuklearnog otpada, pokupljenog na raznim mjestima i ukopanog u rovove. Valerij Antropov iz tvrtke Komplex, koja se bavi obradom otpada, ističe da je oko hiljadu takvih jama u Ukrajini, mada je popisano samo 426 i one kriju ostatke betona i alata kojim su se koristili "likvidatori" prvih dana, ali i drveće pa čak i cela sela.
fonet
p.s.
http://news.bbc.co.uk/2/shared...56900/456957/html/nn1page1.stm
[Ovu poruku je menjao Aleksandar Marković dana 06.05.2006. u 01:22 GMT+1]