Citat:
bojan_bozovic: Kako izrabljuje onaj koji prodaje svoj softver? Imas opensource ne moras da kupis, nije ti nuzno za egzistenciju da kupis komercijalni softver, za razliku od rada kod (necovecnog) poslodavca, neumesno je uporedjivanje te dve stvari.
Nisam rekao da je prodaja softvera izrabljivanje. Pročitaj na ša je taj primer odgovor. Odgovor je na pitanje zašto bi se zabranjivale nekakve prakse.
Citat:
Shadowed: Nedeljko, videh ranije u temi da se zalazes za stav da je dobrobit zajednice iznad dobrobiti pojedinca. Ako je to tako, smatras li onda da bi trebalo da se npr. zrtvuje neka zdrava osoba kako bi joj se uzeli organi i spaslo nekoliko zivota?
Ovo je poznat primer iz etike kojim se opravdava privatna svojina, mada to nije jedino objašnjenje valjane intuicije da je uzimanje organa od jedne osobe da bi se spaslo više života moralno nedopustivo.
Drugo objašnjenje je da ne smeš da želiš neko zlo da bi učinio neko dobro, ali da činjenjem dobra smeš da učiniš neko zlo koje nisi želeo, kao propratnu štetu.
Primer 1: Recimo da tramvaj juri šinama i da su mu kočnice otkazale. Jedino što vozač može da praduzme je da skrene tramvaj na sporedni kolosek. Ako se ništa ne preduzme, usmrtiće se pet ljudi koji stoje na glavnom koloseku. Ako se tramvaj skrene na sporedni kolosek, usmrtiće se jedan čovek koji stoji na njemu. U tom slučaju, smrt tog jednog čoveka je propratna šteta jer njegova smrt inače nije neophodna za spas onih pet ljudi u sledećem smislu - hupotetički, kada njega ne bi bilo na sporednom koloseku, skretanjem tramvaja bi na sporedni kolosek bi petoro ljudi koji stoje a glavnom koloseku takođe bili spaseni. To se tumači na način da njegova smrt nije sredstvo spasavanja onih pet ljudi jer mehanizam spasavanja petoro ljudi sa glavnog koloseka funkcioniše bez obzira na prisustvo/odsustvo tog čoveka sa sporednog koloseka. Zbog toga je njegova smrt propratna šteta u činjenju dobra.
Primer 2: Recimo da tramvaj juri šinama i da postoji samo jedan kolosek na kome je petoro ljudi koji će poginuti ako se ništa ne preduzme. Pored koloseka stoji jedan debeljko. Jedini način da se spase petoro ljudi koji stoje na glavnom koloseku je da se taj debeljko gurne pod tramvaj. U tom slučaju će on poginuti, ali će svojim telom da zaustavi tramvaj. Pošto mehanizam spasavanja petoro ljudi koji stoje na glavnom koloseku ne funkcioniše bez debeljka i njegove smrti, smatra se da je debeljkova smrt stredstvo spasavanja tih petoro ljudi, tako da se ne može tretirati kao propratna šteta.
Po tome, u prvom primeru treba skrenuti tramvaj, a u drugom se ne sme gurnuti debeljko.
U primeru sa organima, mehanizam spasavanja petoro pacijenata ne funkcioniše bez smrti osobe od koje se uzimaju organi, tako da smrt te osobe nije propratna šteta u spasavanju petoro pacijenata.
Sa druge strane, pozivanjem na privatnu svojinu se ne objašnjava primer 1.
Navešću još jedan misaoni eksperiment.
Zamislimo da sutra svi idemo u neki bubanj u kome će uloge svih ljudi biti nasumično permutovane. Niko ne zna kog će pola biti posle bubnja, koje će starosti biti, kog društvenog statusa, kojih prirodnih i stečenih sposobnosti. Ja ću biti u cipelama ko zna koga - možda novorođenčeta u bogatoj porodici, a možda i starca koji umire u mukama. Svaka postojeća ličnost će biti u cipelama neke postojeće ličnosti, samo se nasumično permutujemo.
Zamislimo da svi znamo da sutra idemo u takav bubanj i da su danas izbori na kojima treba da odlučimo o sistemu kakav će važiti posle bubnja. Za kakav sistem biste glasali? Većina bi glasala za princip maksimizacije minimuma - da najugroženijima bude što bolje.
Nije bitno koji su zaključci izvučeni, već kako se do njih došlo.