Vrlo lako (ili teze) bi se te fabrike i kombinati restrukturirali...
Ne samo da nije bilo lako ili teško te fabrike i kombinate restrukturirati - nego je u 90% slučajeva to bilo nemoguće uraditi na bilo koji način.
1. Svođenje ogromne SFRJ na Srbijicu (iz našeg ugla posmatranja) imalo je za rezultat gubitke tržišta, izvora sirovina, znanja i svega ostalog presudno bitnog za bilo kakvu proizvodnju.
2. Situacija i pre ratova, sankcija, bombardovanja i ostalih s*anja uopšte nije bila ružičasta kakvom je mnogi danas zamišljaju, naprotiv, stalno su se javljali isti bazični problemi koji su decenijama gurani pod tepih - dok tepih nije stigao do plafona. Svaki pokušaj "rešavanja" ovih bazičnih problema svodio se na neku bezveznu studijicu "polaznih osnova" - uvek smo više trošili nego što smo zarađivali.
3. Stanovništvo u ogromnoj većini uvek bliže konzervativizmu, manipulacijama raznih vrsta, neznanju i "čvrstoj ruci" pre nego otvorenom tržištu, demokratiji i kulturama rada, znanja i odgovornosti.
4. Dimković ima apsolutno pravo što potencira period devedesetih godina prošlog veka - prespavali smo ključno važnu deceniju tokom koje su se dogodile najveće promene u Evropi, ali i globalno na čitavoj planeti od WW2. Šteta bi bila mnogostruko manja da smo prespavali bilo koju deceniju pre te - propustili bismo Bitlse ili Rolingstonse, ovako smo propustili baš sve od 1989. godine - rušenje Berlinskog zida, raspad Varšavskog pakta i SSSRa (Chain of Freedom - oko 2 miliona ljudi se u Litvaniji, Letoniji i Estoniji uhvatilo za ruke - četvrtina populacija ovih zemalja - stvarajući najduži ljudski lanac u istoriji u znak mirnog protesta obeležavajući 50. godišnjicu nacističko-sovjetskog dogovora koji je omogućio aneksiju ovih država od strane SSSRa), pa sve do kraja 1999. i početka 2000. godine kada smo konačno uspeli da skinemo onog psihopatu sa vlasti - samo ovo, pa je teško nadoknadivo, nema potrebe da idemo u dalju (Goli otok) ili bližu prošlost (atentat na premijera)...
Restrukturiranje jedne Istočne Nemačke pod u odnosu na naše savršenim okolnostima je koštalo i košta ne zna se koliko milijardi evra i to je proces koji još nije završen u potpunosti. Čemu smo mi mogli da se nadamo?
Desilo se baš ono što se jedino i moglo desiti.
Pozdrav.
[Ovu poruku je menjao Hank dana 06.08.2014. u 02:24 GMT+1]
Upravo ovo sto navodis pod 4. nije Dimkovic potencirao, vec upravo ja - neveo sam period devedesetih sa razaranjem privrede, bombardovanjem i sankcijama, ali nisam ni tu stao, vec ubrajam i 2000. na ovamo, kao nastavak propadanja i pljackanja kroz "privatizacije". Dimkovic se zaustavlja negde kod '89. gde zatvorenost i nekonkurentnost na slobodnom trzistu navodi kao jedini problem: "skoro ni jedna nije uopste bila u stanju da konkurise na slobodnom trzistu" i to definitivno jeste bio problem, ali nije bio jedini. Urusavanje firmi i kombinata se nastavlja i posle tog perioda kao sto rekoh, i traje poslednjih 25 godina sve ukupno. Da se kretalo iz pozicije gde Dimkovic kaze da smo stali, daleko bi bolje prosli. Ako su mogle jedna Ceska i Slovacka, Mardjarska, Poljska, itd. (koje su bile u losijem stanju nego SFRJ) da se oporave od propadanja pod gvozdenom zavesom, nesumljivo smo mogli i mi, bar jednako brzo, ako ne brze.