Činjenica je da postoje razlike u govoru odnosno izgovoru na selu i u gradu. Smatram da je u principu govor na selu pravilniji – u gradu se on “kvari” i vremenom se takav prihvata i proglašava pravilnim.
Na selu se u nekim slučajevima (kojim?) akcenat sa imenice prenosi na predlog i te dve reči se izgovaraju kao jedna, dok se u gradu uglavnom izgovaraju svaka za se.
Na primer:
u kući, iza kuće, po kući, iz grada, u zoru, u noć, na jabuci, u moru, na brdu,
na selu se kaže:
ùkući, izàkuće, pòkući, ȉzgrada, ȕzoru, ȕnoć, nàjabuci, ȕmoru, nȁbrdu,
ali kaže se i odvojeno; na gráni, na lìvadi, u vòdi (ponekad: u vȍdi), kraj púta,
a u gradu (i na radiju i televiziji) se uvek izgovara odvojeno:
u kȕći, iza kȕće, po kȕći, iz grȃda, u zȍru, u nȏć, na jȁbuci, u mȏru, na bȑdu, na gráni, na lìvadi i t. d.
Ako bismo privatili gradski ( iliti televizijski) izgovor kao pravilan teško da bi nastale reči koje se definitivno i pišu i izgovaraju kao jedna – na primer: nȁpamet, nȁžalost, ùsput i sl.
Ako pak prihvatimo „seoski“ izgovor kao pravilniji (izvorniji, manje „iskvaren“) onda
se postavlja pitanje kako stranca naučiti kako se pravilno izgovaraju te reči jer se i
na selu neke izgovaraju kao jedna, a neke ne.
(Bojane, ovi akcenti na r ne funkcionišu bogznakako)
Dane Gaćeša