Teorija relativnosti - pod lupom, (alternativno tumacenje)

Pitanje za ZZ-a (na: WWW.index.hr/Forum/ ) postavio sam sasvim korektno: Ako iz Lorencovih jednadžbi za transformaciju koordinata „izlučimo“ na lijevu stranu „relativistički faktor“ dobit ćemo da su dvije veličine jednake trećoj (te bi trebale i međusobno biti jednake):
= = .
Postavio sam logično pitanje: Da li postoji takva geometrijska (matematička) istina za koju je navedena jednakost uvijek moguća – za svako 0<v<c ? Njegov odgovor je bio „nedoličan“ obrazovanog čovjeka (sada idem da ga podsjetim na ovo pitanje, pa da vidim hoće li reagovati, ponovo, „na kulturan način“).
Posjetioci Elitesecurity imali su priliku provjeriti navedenu jednakost, a sada ih ponovo podsjećam na to (kroz ovih nekoliko crteža sa 14. strane):
Dali je uvijek istinita jednakost:
(x – vt)/x' = sin α = (x' + vt')/x , ili (kad unutrašnji članovi geometrijskog omjera međusobno zamijene mjesta:
(x – vt)/(x' + vt') = x'/x = tg α/2 .

Na sljedećem crtežu (po x-osi) imamo dužine: K°K' = PP'' = vt = vt_{1[/sub + vt2 = ct1 – ct2 = 2ct1 – ct = ct – 2ct2 .
PP' = vt1 , P'P'' = vt2 , PO' = ct1 , O'A = ct2.
P'O' = l0 = ct0 = ct1 – vt1 = vt2 + ct2.
Ajnštajnovo: ct' = O'S' = P''N/2 , a vt' = P'V' = TT'/2. (upamti to, Cibernoid, kako bi mogao razlikovati Ajnštajnovo t' = = t0/sin α = (t/2) ∙ sin α = = , od Lorencovog: t' = x'/c = = = t (1 – cos α)/ sin α = t ∙ tg α/2 = t∙ .
Brzina svjetlosti u vakumu (baš kao i vrijeme) teče u svima smjerovima, pravcima i sistemima (ISR) jednoliko, monotono, pravolinijski, nepromjenljivo, konstantno, ni brže – ni sporije, ne može se ni ubrzati – ni usporiti, nikakvim poznatim sredstvima tu istinu ne možemo promijeniti, te će u svim mogućim putevima svjetlosti u vakuumu dužina puta iznositi: l = ct , za sve ISR, sve pravce i sve smjerove , po zakonu puta „klasične fizike“: dužina puta direktno je proporcionalna brzini i vremenu.
Crtež je nacrtan za c/v = n = 3/2}

Ajnštajnovo tačno – tvoje Netačno ....insistira Cibernoid.
Moje tačno – Ajnštajnovo uslovno t'ačno....insistiram ja. I ne možemo se usaglasiti. Da li postoji neki zajednički dio (Presjek) u kojem bi i jedno („klasična fizika“ prostora i vremena – kretanja) i drugo ( „relativistička kinematika“, „relativistička dinamika“, „relativistička mehanika“, „relativističko kretanje“) bilo istinito? Moj odgovor je – DA!
Treba samo krenuti od polaznih postavki i detaljnije ih analizirati ( detaljnije u odnosu na Ajnštajnov pristup, detaljnije u odnosu na Cibernoidov pristup,...).
Sama „definicija brzina“ c i v u vakuumu, određenost njihovih modula (skalarnih vrijednosti) već sadrži jedinice mjere za prostor i vrijeme , a tokom kretanja (za zadane vrijednosti c i v ) taj odnos: n = c/v = ct/vt = ct₀/vt₀ = ct'/vt' = ct₁/vt₁ = ct₂/vt₂ , trebalo bi da ostane nepromijenjen, za bilo koji interval vremena i bilo koje dužine puta ct i vt. Ovaj stav „Ajnštajnova logika“ ne zadržava, te otud potreba i „posebnih shvatanja“ (moramo se odreći dosadašnjih shvatanja prostora i vremena), „posebnih jedinica“ (svaki sistem ima svoje jedinice), „posebne matematike“ ( uvođenje posebnog sistema i načina računanja) – kako bi ta ( Ajnštajnova ) logika bila valjana.
Zašto je Ajnštajnova logika moguća samo za „specijalnu vrstu kretanja“ i to baš samo za c – brzina svjetlosti u vakuumu ? Kako tu logiku provjeriti ?
Kada pogledamo detaljnije šta se mjeri i kako se mjeri, šta se računa i kako se računa, te kada sagledamo sam „proces razmišljanja“ o činjenicama koje ( posmatranjem, mjerenjem, računanjem, zaključivanjem,...) utvrđujemo, onda uviđamo ( ko hoće i može da to sagleda ) mnogo, mnogo nedosljednosti i nepreciznosti.
Evo, na primjer, za onaj naš pravougli trougao: ct' = 5m, vt' = 4m , l₀ = ct₀ = 3m , Cibernoid će samo po x-osi „promijeniti“ – „vremensku komponentu“ (Nedeljko će samo upotrijebiti neki drugi foton) , ne mijenjajući „okomitu dužinu“ PO = l₀ = ct = 3m , dobiti nove pravougle trouglove (sa katetama po y-osi svi iste dužine l₀, a po x-osi : vt, 2vt, 3vt,..., nvt, itd), pa opet računati dužine hipotenuza tih trouglova istom c – brzinom svjetlosti u vakuumu i „matematički dokazati“ da se vremenski intervali (po hipotenuzi) nikako nisu povećali 2, 3, ...n puta. Neće ni pomisliti da taj „matematički rezultat“ nije rezultat „drugačijeg toka vremena , već je rezultat načina računanja ( „mjerenja“ – hipotenuze), te da takvim računanjem, ustvari, mijenja brzinu c. Podlogu za ovakvo moje razmišljanje (vezano za Cibernoidovu primjenu promjene koordinate x ) vidim u njegovom pokušaju da u pravougaonik (po x-osi vt i po y-osi PO = ct₀ „ugura“ dužinu ct „promjenom faze“ (kod MM-eksperimenta), ili ovog novijeg (vezano za dužine hipotenuza trougla za c = 2v i uglove iz P od 30° i 60° ).

Inercijalni sistemi referencije – ISR, zaslužuju mnogo više pažnje nego što im pridaje pažnju Albert Einstein i njegova Specijalna teorija relativnosti – STR.
Pokušat ću to obrazložiti na što jednostavniji i očigledniji način.
Da li su nam svima jasani pojmovi: „relativno kretanje“, posmatrano (P') i poredbeno (P), i drugi sadržaji kojima se opisuje zakon puta „relativnog mehaničkog kretanja“ K°K' = vt = PP'. Pažljiviji čitalac već će primijetiti da nisam upotrijebio „obavezne pojmove“ vezane uz STR i ISR A. Ajnštajna:“jednoliko“ (nepromjenljivo, monotono), „pravolinijsko“, „brzina svjetlosti“, „brzina svjetlosti u vakuumu“, „ konstantnost brzine svjetlosti u vakuumu“, pravougli koordinatni sistem, ....
Upoznavanje sa STR A. Ajnštajna najčešće počinje opisom „problema etra“, Michelson-Morly-jevim eksperimentima, te Ajnštajnovim „aksiomima“: 1. U svim sistemima, koji se nalaze u stanju jednolikog međusobnog kretanja, vrijede isti fizički zakoni, 2. Brzina svjetlosti je u svim tim sistemima jednaka.
Prvi „aksiom“ nije suprotan „klasičnoj (Njutnovoj, Galilejevoj) fizici“, dok je drugi „aksiom“ uzrok Ajnštajnovih istina i Ajnštajnovih “istina“.
Kada detaljnije analiziramo postavke ISR (bilo da polazimo od dva tijela ili dva pravougla koordinatna sistema vezana za ta dva tijela) u međusobnom relativnom mehaničkom kretanju onda ćemo lako uočiti da se u odnosu na fizičku stvarnost radi o sljedećem:
Sa nekog mjesta (tijela) u prostoru P šaljemo u okolinu „signale“ , koji nam se nakon nekog vremenskog intervala t = ∆t vraćaju (odbijeni od P') na „polazište“ P. O čemu govorim najlakše ćete shvatiti ako se prisjetite sonarnih uređaja u podmornicama, pojave „eha“ za zvučne talase, radarskih uređaja, osmatranja infracrvenim zracima, ...
Zadržimo se malo na ovom detalju (slanju, odbijanju i prijemu odaslanih „signala“), utvrđivanju relativnog inercijalnog kretanja, posmatrajmo sljedeće: 1. Vrijeme od slanja do prijema signala, 2. Put, moguću brzinu i putanju signala, 3. Utvrđivanje relativne brzine v ( za dva ISR, dva tijela, dvije tačke) i osvijetlimo sve to malo bolje od samog A. Ajnštajna.

Šaljemo li signale u našu okolinu i oni nam se vrate nakon nekog vremenskog intervala t = ∆t, onda smo naše posmatranje u prostoru i vremenu ograničili na prostor ograničen veličinom brzine prostiranja našeg signala i veličinom vremenskog intervala t (ni više ni manje). Pri tom nikako ne možemo izbjeći činjenicu da je navedeni vremenski interval t samo dio opšteg toka vremena (opšteg toka promjena u Svemiru) pa makar mi svoje signale slali u „zatvorenom“, „otvorenom“, ili bilo kako osmišljenom sistemu, ma kakve signale slali u okolinu i ma kakvo „relativno kretanje“ slanjem tih signala konstatovali. Pri tom se ničim ne izdvaja slanje svjetlosnih signala od slanja signala bilo koje druge vrste. Da bi mogli izraziti udaljenost objekta od kojeg nam se vraćaju signali mi već moramo imati definisane atribute (i jedinice) brzine: dužina , vrijeme i njen modul (skalarnu vrijednost). Za izvođenje zaključaka o razdaljini (udaljenosti) objekta od kojeg nam se vraćaju signali nikakve druge („posebne“, „lokalne“) jedinice za dužine i vrijeme nisu nam potrebne.
Sve što mi radimo (recimo na tijelu P) isto može raditi i neko drugi na tijelu P' (slati signale, primati ih odbijene, utvrđivati razdaljinu, itd. Ni njegovo vrijeme neće biti izvan „Svemirskog vremena“ već samo dio tog vremena ).
Šta Ajnštajn nije obradio kao „problem“ relativnog inercijalnog kretanja: 1. Slanjem signala (te nihovim povratkom pošiljaocu) pošiljalac nije u stanju konstatovati da li se ti signali kreću konstantnom brzinom ili promjenljivom brzinom, nije u stanju konstatovati brzinu njihovog prostiranja u okolini, već mora pretpostaviti brzinu prostiranja signala i na osnovu vremenskog intervala (koji mjeri sredstvima i jedinicama u svom vlastitom sistemu) „izračunati“ udaljenost objekta od kojeg mu se signal vraća. Isto to radit će i pošiljalac („posmatrač“) na onom drugom objektu. Ni jedan od objekata nema „povlašten položaj“ u iskazivanju međusobnog relativnog kretanja i ni jednom od „posmatrača“ neće teći vrijeme drugačije (nego onom drugom). Zamislite to sa dva (usamljena i izolovana) aviona u vasioni koji se kreću inercijalno (u vakuumu i automatski bit će i u međusobnom inercijalnom kretanju). 2. A. Ajnštaj uopšte nije obradio „problem“ relativnog inercijalnog kretanja u sljedećim slučajevima: Tijela (avioni P i P') A i B kreću se: a) po istom pravcu i istom smjeru različitim brzinama u odnosu na vakuum, b) po istom pravcu u različitim smjerovima , istim ili različitim brzinama u odnosu na vakum, c) sve druge kombinacije ali po ukrštenim pravcima , većeg ili manjeg ugla među pravcima. Svi ti mogući oblici pravolinijskih inercijalnih kretanja dva tijela u vakumu i iskazivanja međusobne relativne (inercijalne) brzine nemaju nikakvog uticaja na apsolutni tok vremena u Svemiru, niti imaju uticaja na promjenu mase tijela (konstatovanjem veće ili manje relativne brzine za dva tijela, čije relativno inercijalno kretanje međusobno iskazujemo). 3. Posmatrač koji šalje signale u okolinu (na primjer svjetlosne signale) ničim ne može utvrditi vraćaju li mu se ti signali a da na svom putu ne prolaze kroz sredine različite gistine. Ove „opaske“ imaju za cilj samo da ukažu na „površnost“ Ajnštajnovog razmišljanja i na „površnost“ Ajnštajnovog zaključivanja o prostoru i vremenu.

Ajnštajnovu površnost slijede i njegovi sljedbenici. O kakvoj vrsti površnosti se radi neka nam kao uzor budu sljedeće Cibernoidove rečenice: Tvoje formule neprimjenjive su na ovaj sličaj (ne tačna tvrdnja), tvoje formule imaju ograničenu primjenu (relativna istina, ne slijedi iz prve rečenice), te stoga nisu univerzalne kao što neopravdano tvrdiš (očito nije shvatio na koju univerzalnost se ta moja ocjena odnosi i otud pogrešno izveden zaključak).
Dakle, u konkretnom primjeru moje formule se mogu primijeniti (a Cibernoid u polaznoj rečenici izriče netačan stav, da bi iz tog netačnog stava, poluistinitim ili ograničeno istinitim tvrdnjama, izvodio zaključne stavove i tvrdnje koje ne stoje).
Ajnštajn svoje relacije za vrijeme i dužine veže isključivo za ISR i brzinu svjetlosti u vakuumu. Te iste relacije, pored Ajnštajnovog vezivanja za ISR i brzinu svjetlosti u vakuumu, moje relacije proširuju na: jednolika pravolinijska kretanja i kada u tim formulama c- nije brzina svjetlosti (već je to bilo koja najveća brzina tijela u konkretnom fizičkom posmatranju), jednako promjenljiva pravolinijska i kružna kretanja, oscilatorna i talasna kretanja, na prelamanje i odbijanje svjetlosti, na izračunavanja u trigonometriji, itd. U tome je „univerzalnost“ mojih relacija „relativističke algebre“ (nije univerzalnost u smislu da se može primijeniti na sve oblasti matematike i fizike, ali skoro da nema oblasti gdje se ne može upotrijebiti), što Cibernoid očito „karikira“ svojim zaključcima.
Jedna od osnovnih produženih jednakosti „relativističke algebre“ napisana je prije 8 mjeseci:
a₀ = F/m = ∆v/∆t = (c² – v²)/2l₀ = (c – v)/2t₂ = (c + v)/2t₁ = = c/(t₁+t₂) = c/t = v/(t₁-t₂) = v/t_v.(1)
Umjesto da se pozabavimo konkretnim sadržajima i primjenom navedene relacije Cibernoid i Nedeljko me predugo pokušavaju uvjeriti da je ona nevažna i ne bitna, mada se iz nje mogu izvesti Ajnštajnove relacije (ali i mnogo više od Ajnštajnovih formula).
Ma kako vam se činila beznačajnom ova „sitna“ relacija „relativističke algebre“:
ona nije ni malo ni nevažna ni sitna, jer se u njoj krije mnogo toga (o čemu Ajnštajn nije ni razmišljao) vezano za ISR.

Iz prethodne (1) relacije „relativističke algebre“ može se izvesti i druga (praktična i korisna za shvatanje Ajnštajnovih istina i Ajnštajnovih „istina“) relacija:
= = E₀/E' = E'/E = = m₀/m' = m'/m = = 2l₀/2ct' = 2ct'/ct = sin α . (2).
Zbog ove relacije, njenog lakšeg pamćenja i primjene, te zbog „ravnopravnog matematičkog (i logičkog) tretmana“ sa 2E_k = mv², „insistiram“ da se koriste oznake: 2E = mc² – za „ukupnu“ količinu kretanja, („totalnu“) energiju i 2E₀ = m₀c² – za „energiju mirovanja“, („sopstvenu“, „latentnu“, „potencijalnu“). Već sam naglasio da tijelo ima samo jednu i jedinu masu (m) , a sve ostale oznake odnose se na različite iznose energije („energetskog stanja“) tog tijela u konkretnim fizičkim uslovima i posmatranom konkretnom fizičkom sadržaju. Tako, na primjer, Zemlja u svom „eliptičnom kretanju“ oko Sunca može (zbog promjene svoje brzine kretanja) imati različite iznose kinetičke energije, (od „energije mirovanja“ do neke najveće „totalne“, „ukupne“ energije) ali nikako to ne znači da će ona mijenjati svoju „sopstvenu“ masu tokom promjene svoje brzine. To se odnosi i na „svijet čestica“ i na „nebeska tijela“.
Ekvivalenti mehaničke energije ( ekvivalenti rada na povećanju ili smanjenju energije za isti iznos) mogu se iskazati istom silom F = m∙ a na sljedeći način:
F ∙ ct = 2E = mc², F ∙ 2l₀ = 2E₀ = m₀c², F ∙ vt_v = 2E_k = mv² , i „Ajnštajnova ( zadana ) kinetička energija“: F ∙ 2ct' = 2E' = m'c² .
U konkretnom (posmatranom) fizičkom sadržaju imali bi (po „klasičnoj fizici“) istinu:
2E = 2E₀ + 2E_k.
Iz ovog je proizišao prijedlog: Trebamo relativizirati sile i akceleracije , a ne masu (m) i vrijeme (t), na primjer po relaciji: a_r ∙ n² = 2a₀ , (n = c/v = t/t_v ), ili 2r : c = c : a₀ = t , (2r : v = v : a_r/2 = nt ).

Ma bre, cela ta teorija relativnosti je farsa... Analogno toj teoriji mozhesh da tvrish i da je visina jednog (odredjenog) choveka relativna, jer kad ga fotografishesh i izradish fotografiju, on je 'visok' svega nekoliko centimetara (na fotografiji, naravno)...

Potpis

random...

Možete lako zapaziti da je temelj „relativističke algebre“ - „izmjerena dužina“:
l₀ = ct₀ = (c-v)t₁ = (c+v)t₂ = t'∙ [/tex] , a u svim navedenim relacijama udovoljeno je istini „klasične fizike“: vremena su obrnuto proporcionalna brzinama – na istoj dužini puta.
Ni jedna od navedenih dužina nije ni kraća ni duža nego što to zakoni puta inercijalnog kretanja određuju te je:
l₀ = ct₁ – vt₁ = ct₂ + vt₂ = ct₀ = t' = ct' = (ct/2)∙(1 – v²/c²).
Vremenski intervali: t₀, t₁1, t₂, t' , t t_v vezani su za navedenu dužinu l₀ po zakonima puta klasične fizike, a međusobno imaju sljedeću relaciju poretka:
0<t₂<t₀<t'<t/2<t₁.
Zajedno sa Lorencovim x' i x najlakše je sve uvezati u produženu jednakost:
x' sin α = x (1-cos α) = 2ct₂ = 2l₀/(1+cos α) = 2ct' tg (α/2) = 2ct₁ tg² (α/2). Iz ove jednakosti možemo dosta lako izračunati koju god veličinu želimo, pogotovo ako znamo da je (navedeno t' je Ajnštajnovo t' a ne Lorencovo x'/c):
cos α = v/c = vt/ct = vt'/ct' = vt₀/ct₀ = (t₁ – t₂)/(t₁ + t2) = t_v/t = 1/n.
sin α = = 2t₀/2t' = 2t'/t
tg α = = 2t'/t_v
tg α/2 = = = t₂/t' = t'/t_{1 ,
sin α/2 = = ,
cos α/2 = = .
Sve ste ovo mogli brzo i lako i sami naći, ali sumnjam da bi brzo i lako našli sljedeću istinu , za bilo koje 0<v<c :
F∙t = m∙c , F∙c∙t = m∙c² = 2E , F∙tv = m∙v , F∙v∙tv = m∙v² = 2Ek , F∙(ct – vtv) = F∙2l0 = 2E0 = 2E – 2Ek.
Međutim, pravi „biser“ u svim ovim relacijama je njihova istinitost za svako 0<v<c i gdje je l0 dužina puta koju „materijalna tačka“ (m = F/a) pređe u jednakopromjenljivom kretanju od momenta kada je imalo („trenutnu“, „početnu“) brzinu v = a∙tv, pa dok u nekom narednom trenutku: t = tv + ∆t , ne dostigne „trenutnu“, „konačnu“, „krajnju“, (najveću u posmatranom fizičkom sadržaju):c = a∙t.
Na ovu istinitost se pozivam kada tvrdim da ni Ajnštajn ni njegovi sljedbenici nisu spoznali suštinu matematičkih istina vezanih za ISR.}

Ima li jos nekog ovde? Ova diskusija je postala monolog.

Potpis

O zivotu, univerzumu i svemu ostalom
http://www.mmilan.com

tesko je ovdje nesto reci a da neko poslusa.ajde jedno pitanje za cibernoida,i sve ostale,ti se vozis u vozu i imas lampicu koju upalis i ona emitira samo jedan foton,a tocno okomito od tog mjesta imas malu rupicu na plafonu vozu,znaci govorimo o tome fotonu koji ce ici okomito gore i proci kroz rupicu na plafonu,ja tebe pitam dali ce taj foton uvijek proci kroz tu rupicu bez obzira na visinu vlaka bio on visok 10 metara,sto metara ili kilometar,e sada kada ti odgovoris a tvoj odgovor ce biti da hoce,ja tebe opet pitam,ako se ja nalazim negdje u helikopteru koji se nalazi u stanju lebdenja recimo,znaci nekrece se(u odnosu na zemlju,ne na voz),dali cu ja kada mi taj foton upadne u oci vidjeti tebe bas tamo gdje se ti i nalazis,ili cu te vidjeti tamo gdje si bio kada je taj foton krenuo prema meni???ovo je temelj svega,ostroumno pitanje,koje iz temelja rusi teoriju relativnost,izbjegavanje razmisljanja o ovom pitanju ne znaci nista,a razmisljanje je tesko,a shvacanje jos teze.Kako se taj voz krece bez obzira znao ti to ili ne(nema apsolutnog mirovanje u svemiru),taj foton drzi okomicu,znaci prati kretanje voza,ovo je trivijalni zakljucak koji nitko nece da razmotri a pokusavam vec dugo,navesti nekog da barem malo mozga upali i vidi..ako ce uvijek proci kroz tu rupicu koja je okomita znaci da taj foton skrece u prostoru,i nijedan promatrac bio on daleko sto godina svjetlosti ili samo par kilometara u avionu,ne moze vidjeti taj foton dok mu ne upadne u oci,i na taj trenutak ce vidjeti to mjesto ispaljivanja fotona ili vas bas tamo gdje jeste,sada se postavlja pitanje sta ako ste vi ubrzavali,ili usporavali,ili nestali kao neke zvijezde,sta se onda dogodi s tim zakretanjem svjetlosti ovisno o sustavu iz kojeg je pustena,onda nastavi nekim drugim smjerom,ne kuzim??ali ako svjetlost prati sustav iz kojeg je pustena,dokad ga prati??ja smatram da ga ne prati,da svjetlost ne prati sustav iz kojeg je pustena.jel taj foton kada prodje kroz tu rupicu na plafonu voza,on i dalje skrece u prostoru i drzi okomicu na to mjesto ispustanja tog fotona,mislim,kako je to moguce.Ja tvrdim da nije tako,SVJETLOST ne prati sustav iz kojeg je pustena.IZ jednog jednostavnog primjera idemo na slozeniji,najbliza zvijezda zemlji,proxima centari,ako se nevaram, nije ni bitno,neka ona emitira samo jedan foton,taj foton prati njeno kretanje,znaci udaljava se od nje,ali i drzi okomicu na mjesto ispustanja,ali posto zvijezda rotira,i taj foton ne samo sto se udaljava i skrece za tim mjestom skojeg je pusten on jos i rotira,i kada god bi taj foton upao nekom stanovniku zemlje u oci(recimo da se bas pogodi da upadne)on bi tu zvijezde vidio bas gdje se ona i sada nalazi,a ne gdje je ona bila kada je poslala taj foton,pa mi dobro znamo da mi sve vidimo kakvo je bilo i gdje je bilo kada je svjetlost poslana.pa ta cinjenica rusi teriju relativnosti..razmislite,aberacija nema veze s ovim.Znaci kada mi vidimo neku zvijezde ako je teorija relativnosti tocna mi bi ju vidjeli gdje je sada a ne gdje je bila,a posto znamo da nije tako,teorija nebi trebala da valja..evo jedna skica,pogledajte ju(uzeo sam u obzir samo rotaciju zvijezde ne i njeno kretanje kroz prostor),nemojte ovo ofrlje citat,razmislite,stavite na papir,vidit cete da imam pravo.

Danijelo, obično najjednostavniji sadržaji kriju i najveće „tajne“. U našim primjerima vezanim za ISR i STR, glavni „problemi“ vezani su za „početne“ (polazne) postavke. U startu utvrđujemo suštinu, bit, a eventualnu grešku najčešće izričemo posljednjom izjavom (zaključkom). Mada su ove tri rečenice „trivijalne“ iskazujem ih da bi skrenuo pažnju na „početne uslove“: 1. Sferno širenje – svjetlosni talas (sferni val) iz polazišta P i 2. Pravolinijsko kretanje „materijalne tačke“, te 3. Kretanje „materijalne tačke“ ma kakvom putanjom i ma kakvom brzinom. U zavisnosti koji „startni sadržaj“ definišemo (opišemo, propišemo, utvrdimo, navedemo) imat ćemio i različite „misaone eksperimente“ i fizičke „događaje“ prilikom „opažanja“ u nekoj tački prostora O' , na udaljenosti PO' – definisano po želji (te predlažem da i ovdje budeš konkretniji , zadajući konkretne razdaljine, kako bi bilo čiji račun bio i konkretan i očigledan, sa što manje „apstraktnih činjenica“, pretpostavljenih činjenica).
U tvojoj poruci imamo sadržaje vezane za prvi i drugi „startni uslov“ , i trebali bi ih „eksperimentalno provjeriti“, te „eksperimentalno utvrditi“ da li se obistinjuju oba tvoja opisana kretanja u obje (prva – sferni talas, druga- foton, čestica i pravolinijsko kretanje) varijante. „Prozvao“ si pogrešnog učesnika ( „tačniji odgovor“ možeš očekivati od Nedeljka), jer mi se čini da Cibernoid „ne umije razmišljati“.
Dalje, šta će i kako „O'smatrač“ vidjeti, (u pojavi koja polazi iz P, te nakon nekog vremenskog intervala, nekom putanjom i nekom brzinom stiže u O'), iz kojeg smjera mu stiže „svjetlosni signal“ ili „pojedinačni foton“ možemo još „zakomplikovati“ (mogućim) sadržajima na putu PO' , na pomaku PO', na putanji PO' (za koje O'smatrač zna ili ne zna, na primjer: odbijanje svjetlosti, prelamanje svjetlosti, prolazak kroz sredine različite „optičke gustine“). Ovo sam dodao zbog „bombastičnih „ naslova od prije dvije godine: „Uzdrmana Ajnštajnova teorija relativnosti – brzina svjetlosti ipak nije stalna“ ( očito je vijest imala smisao „otkrića tople vode“).
Za geometriju prostora i relativna kretanja svjetlosti razlikujem: 1.Početak- Kontinuirano i diskontinuirano „zračenje svjetlosti“ („pokretnog“ ili „nepokretnog“ izvora), 2.Tok- „događaje“ u toku širenja (prostiranja ) svjetlosti i 3.Kraj- Sadržaje vezane za prijem i opažanja na kraju (puta, vremena, događaja), u „pokretnoj“ ili „nepokretnoj“ tački O' – prostora, te da li je ili nije „optička sredina“ – nosač brzine svjetlosti (što Milan R Pavlović lijepo izlaže i obrazlaže).

Bredli je 1728 godine zapazio da tokom godine dolazi do promjene ugla pod kojim se
vide zvijezde.Posmatrajući zvijezdu kojoj je pravac okomit na ravninu u kojoj kruži
Zemlja,i probada to ravninu blizu sunca,ugao je za pola godine varirao za +/- 20".
Tangens tog ugla je 0.001.Sama zvijezda u toku godine kao da opisuje neki krug.
Već je znao da je Ole Romer 1676 procijenio da se svjetlost kreće brzinom od oko
240 000 km/s.Zaključio je sledeće:
-Svjetlost ne stiže trenutno.Brzina svjetlosti i brzina Zemlje oko sunca,(koja je
okomita na nju)se vektorski sabiraju.
-Iz poznate brzine Zemlje i izmjerenog ugla izračunao je brzinu svjetlosti
c=298 000 km/h.Jako tačno!Ova pojava nazvana je Aberacija.Kasnije su astronomi uspjeli
mjeriti i dnevnu aberaciju koja nastaje zbog rotacije zemlje oko svoje osi.
.(Jasno da Bredli nije mogao izmjeriti apsolutni ugao aberacije.
On je mjerio kolebanje tog ugla zbog kretanja Zemlje.)
----------------------------
Dakla je naveo primjer sa vozom i helikopterom.Tu se mora uzeti u obzir ugao aberacije.
Nije bitno šta stoji a šta se kreće,a niti međusobna udaljenost.Samo je važan vektor
relativne brzine i c.Ako bi došlo do promjene relativne
brzine,ubrzavanjem po istom pravcu ili skretanjem,istovremeno bi se u skladu s tim
promjenama mijenjao i ugao aberacije.Sprečo je već naveo:"sferni val".
Sa Daklom se slažem da je teško iz ovoga doći do zaključka da STR vrijedi.
Moje polazno stajalište je poznato.Nije ispravan drugi postulat.Brzine se sabiraju
vektorski,tvrdim ja.I Bredli je tvrdio.

Potpis

________________________________

Najbolja kritika formule za Sagnac effect:
https://www.omicsonline.org/op...090-0902-1000189.php?aid=78500

OK evo prave formule:P=2wft^2 [period]

ZZZZ- Kretanje „izvora“ ili „prijemnika“ pomenuo sam u „apsolutnom“ značenju tog pojma u odnosu na njihov položaj „kruto vezan“ za „nepokretni sistem“ ( kretanje u vakuumu u odnosu na vakuum, na Zemlji u odnosu na Zemlju, vozu u odnosu na voz , i slične „kombinacije“) a ne zbog međusobnog – relativnog kretanja. Spomenuo sam to zbog: a) brojanja talasnih dužina u P'rijemniku (frekvencije), b) zbog različitog pristupa u obradi sadržaja pravolinijskog prostiranja – sfernog talasa (sfernih talasa) i – kretanja čestice- kvanta svjetlosti u jednom ili drugom slučaju. Pri tome opet razlikujem „kontinuirano“ i „diskontinuirano“ slanje „signala“ (bilo da se radi o sfernom širenju talasa ili „mlazu“ fotona, ili drugih elementarnih čestica). Svi ti posebni i specifični „posebni uslovi“ u startu imaju i svoje posebne detalje u daljem toku i opisu geometrije zbivanja od „starta“ u P do, kretanja do P' i samog „prijema“ u P' (ili O'). Geometrija zbivanja (prostor, vrijeme, brzine, sile, međudjelovanja,...) direktno je vezana za postavke STR i OTR. Šta je tu stvarno i istinito, a šta samo kao mogućnost ( koja se može, a ne mora, obistiniti, pa i eksperimentom potvrditi)?
Jedan od spornih detalja na prethodnim stranicama vezan je za izjavu – za nju , Klinku, će proteći vrijeme: d/c = t- na šta sam prvo reagovao izjavom „neće“, a zatim sam dodao i ravnopravnost iste takve konstatacije za Klinca , kako bi uočili „apsurdnost“ i neutemeljenost takve olako izrečene verbalne izjave. Tek smo kasnije ( u obrazlaganju ovih tvrdnji ) istakli „problem“ pravolinijskog prostiranja jednog jedinog fotona iz polazne tačke P, a sferno širenje pokušao sam naglasiti vezano za onaj „balon“ u koji postepeno „tone“ okomito na x-osu postavljena dužina PO = P'O' = l₀ = ct₀ i vrijeme trajanja tog zbivanja t' = = .
Upravo bi nam stručnjak za lasere i helikoptere - Milan R Pavlović - mogao biti od pomoći (ako bi htio, naravno) kod pitanja: Hoće li laserska svjetlost ispaljena iz P okomito na x-osu pogoditi pokretnu tačku O' ili neće. To je meni najvažniji sadržaj Danijelove prethodne poruke (a ne aberacija).

Hoće li laserska svjetlost ispaljena iz P okomito na x-osu pogoditi pokretnu tačku O' ili neće. To je meni najvažniji sadržaj Danijelove prethodne poruke (a ne aberacija).

Bas tako spreco,to je i pitanje koje mene najvise muci,dao bi ruku u vatru da iz P nece pogodit u O",sto daje potpuno druge matematicke jednadzbe i rezultate od dosad poznatih,nema kontrakcije,i dilatacije.

Danijelo, „dilatacija“ vremena i „kontrakcija“ dužina postoji samo u nestvarnom, iracionalnom svijetu Ajnštajnove (pogrešne) logike, u pogrešno primijenjenoj matematici „robova“ matematičke analize. Ajnštajnove „istine“ dokazuju se pogrešnom primjenom Lorencovih transformacija i matematikom posebno osmišljenom za potrebe STR i OTR.
Takvom (pogrešnom) matematikom možemo „dokazati“ i da „metla može puknuti ko top“, ili „da sam sebi mogu biti otac“.
Tvrditi (za K'linku) da će proteći vrijeme t = d/c, dok za Klinca protekne vrijeme t' = , mogu samo „prepisivači“, koji ne misle svojom glavom.
Ili, pitati me kolika je moja trenutna brzina (sa ciljem da mi „dokažu“ i pokažu kako moja trenutna brzina u vakuumu zavisi od poredbenog sistema) je očit „metod izvođenja Ajnštajnovih istina“ (potegneš za primjerom i argumentom upotrebljivim samo u tom momentu i za trenutne potrebe). Kada isti taj „argument“ (moja „trenutna brzina“ zavisi od izbora poredbenog sistema) upotrijebim kao dokaz za tvrdnju: Izbor poredbenog sistema („način računanja“) nema nikakvog uticaja na promjenu moje mase ili mog („sopstvenog“) vremena, e...onda to meni nije dozvoljeno da koristim kao dokaz za moju tvrdnju.
Zamisli samo mrak, tama, i zajedno na nekom svemirskom objektu Nedeljka i Cibernoida. Šalju svjetlosne signale u okolinu, do nekog objekta i nakon vraćanja svjetlosnih signala računaju masu, dužinu, vrijeme,..(jer ih imaju – „sinhronizovane“- pribilježene i izmjerene prije polaska na „svemirsko putovanje“) po Ajnštajnovim formulama i Lorencovim transformacijama. Samo ima mala „nezgoda“: Jedan od njih dvojice izmjerio je relativnu brzinu v = 0,8c , a drugi 0,5c (mada su mjerili po istom pravcu, ali bili okrenuti jedan drugom leđima i stvarno su koristili različite „poredbene sisteme“- objekte). Kako će razriješiti „problem“ kad se pođu sporazumijevati?!

Danas je 15. april 2005. godine, od vremena Bredlija na ovamo fizika je mnogo napredovala.


Kao sto je Ajnstajn rekao: "sve je relativno". Ono sto je za tebe pogresno za druge je tacno. Ako je tebi nestvaran i iracionalan svet par stotina akceleratora i slicnih stvari koji su do sada sagradjeni i koji NE mogu da rade u slucaju da specijalna teorija relativnosti nije tacna onda si si uspeo. E a posto ti akceleratori rade i to prilicno dobro, u sta sam i licno imao prilike da se uverim, to znaci da EXPERIMENTI dokazuju da ono sto tvrdis da ne postoji POSTOJI. Znaci od tvoje ideje o tome d adilatacija vremena i kontrakcija duzine ne postoji nema nista i svaki pokusaj da to dokazes je uzaludan. Ovakve diskusije mozda imaju smisla tamo negde do 1905. godine (mozda i godinu/dve kasnije) ali 100 godina posle toga o ovome nema nikakvog smisla raspravljati. Dovoljno je da pogledas malo sta je sve uradjeno i koliko je i kako proveravano i svakom ko HOCE da razmislja na savremen nacin a ne na nacin od pre par vekova bice jasno sta je "istina" a sta istina!
Za ovo sto ti pricas ne postoji NIJEDAN dokaz, nijedan rad koji bi mogao da potvrdi tvoje ideje. Ako postoji bilo sta sto moze da potvrdi ono sto pricas navedi izvor! Ali ne sajt nekog amatera vec konkretno kad i gde je objavljeno!

Potpis

O zivotu, univerzumu i svemu ostalom
http://www.mmilan.com

Zasto analizirati misaone experimente kada postoji gomila realnih experimenata na kojima neka teorija moze da se proveri?
A zasto sam ga pomenuo - jedostavno da jednacine Lorencovih transformacija, postulati STR itd nisu tacni nista u akceleratoru ne bi moglo da radi onako kao sto sada radi. A oni rade znaci to je tacno i efekti koji si rekao da ne postoje POSTOJE!

E sad ko zivi u nestvarnom svetu da li ti ili neko drugi proceni sam. Experimenti izvrseni u realnom svetu kazu suprotno od onoga sto ti tvrdis, ili su mozda i ti experimenti iluzija?

Ako tvrdis da dilatacija vremena i kontrakcija duzine ne postoje, ili mozda porast mase sa brzinom ajde objasni rezultate koji su do sada dobijeni bez tih efekata.
(npr. zivot mezona, potrebna energija zaubrzanje cestica u istom tom akceleratoru, itd)
Mislim da je neko vec napisao, ali d aponovim - svaka nova teorija mora da objasni postojece experimente i da predvidi rezultate novih. Ono sto ti pricas ne da ne predvidja nista novo vec i ono sto postoji kaze da to sto kazes NIJE tacno.

Potpis

O zivotu, univerzumu i svemu ostalom
http://www.mmilan.com

Čitavo vrijeme pričamo o svjetlosti i njenom kretanju, a za to nam nisu potrebni akceleratori, pa sam baš ljubopitljiv zašto si pomenuo akceleratore kao „dokaz“ za: „četvrtu dimenziju“, Lorencove formule za transformaciju koordinata, dilataciju vremena, kontrakciju dužina, relativnost istodobnosti, apsolutnu prošlost i apsolutnu budućnost,... Napiši neko stručno objašnjenje i razlog pominjanja akceleratora u kontekstu sadržaja na ovih petnaest strana diskusije.

Procitaj moju prethodnu poruku

Potpis

O zivotu, univerzumu i svemu ostalom
http://www.mmilan.com