Evo kako mi je organizovano jezgro engine-a :
Podatke o objektima cuvam u jednom multi-dimenzionom nizu:
float item[100][100][100];
U prvoj dimenziji su redni brojevi objekata, druga dimenzija su poligoni, a u trecem sami podaci o objektu/poligonu: pozicija, tacke, boja...
E sad, u jezgru imam petlju, koja redom iscrtava objekte.
Evo uproscene skice jezgra:
for (n=1; n<broj_objekata; n++) {
if (item[n][0][0]=1) crtaj_kocku(n);
if (item[n][0][0]=2) crtaj_loptu(n);
if (item[n][0][0]=3) crtaj_piramidu(n);
...
}
E sad, vidite gde je problem, ako imam 1000 razlicitih figura, moram da imam 1000 if-ova, jer moram za svaku figuru da ispitam da li je ta.
Da li mora ovako?
Mozda nesto da pokusam sa CASE ?
Kad bih mogao pomocu promenljive 'n' direktno da pozivam funkcije, bilo bi super

Zamisli koliko bi ovo bilo mocno: crtaj_objekat[n];

Sta ti mislite uopsteno na celu koncepciju engine-a ?