Proteklog vikenda sam malo isao do valjevskog kraja, pa da vam prenesem iskustva koja sam stekao tamo, a imaju veze sa temom. Juce, u nedelju je bila gradska slava Valjeva, a osim toga, dobar deo stanovnika preslavlja ili slavi jedan od 3 dana posvecenih Svetoj trojici. Takodje, sutra nova generacija regruta odlazi u kasarne, pa je to povod da se pozovu prijatelji i proslavi odlazak. Imalo je jos i redovnih slavlja, kao sto su rodjendani, zavrsetak skole, a bile su i dve sahrane. Sve u svemu, retko koja kuca nije imala goste nekim povodom, a malobrojna prezivela prasad, jagnjad i ostala sitna stoka i zivina ne pamti gore dane.
Na prvi pogled, ti ljudi deluju okrutni i bezosecajni, kad mogu tako da tamane jadne zivotinje, ali ko sa njima provede malo vremena, shvatice da nije tako. Pitao sam jednog, da li mu je zao da zakolje to malo prase. "Naravno da jeste", uzdahnu on, i nastavi:
"Mnogo mi je zao, ali dolaze mi gosti, pa imam tri izbora.
Prvi je da ne ispecem nista.
Drugi je da kupim meso.
Treci je da zakoljem ovo prase.
Ako ne ispecem nista, smatrace da sam bezobrazan, lud, stipsa ili nesto tome slicno.
Da kupim skupo je, skuplje 4 puta nego sto ja prodajem, a ja nemam pare, u selu se vrlo tesko zivi, niko nema ni dinara, da nemamo svoju hranu, umrli bi od gladi.
Kao sto vidis, ostaje mi samo treca mogucnost". Uzdahnu jos jednom i uze noz da sto pre obavi jednu od najneprijatnijih obaveza koje covek moze imati.
Hteo sam da vidim sta i drugi misle, pa sam otisao kod drugog coveka. Tu je neprijatna obaveza po prvi put "zapala" jednom mladicu od 20 godina. Kaze, otac mu bolestan. Otac je to uvek radio, a on se nasao u moralnoj dilemi: da li da zakolje prase (a bas mu ga je zao i inace veoma retko jede meso), ili da odbije da to uradi i ostavi ocu da to bolestan kako zna i ume uradi. Prva varijanta je za njega ipak moralno prihvatljivija. Sada je to stvorilo moralnu dilemu za mene - da li da mu pomognem pri klanju tog praseta, ili da ga pustim da se muci sam. Nasao sam nacina da mu ipak pomognem a da ne ucestvujem u klanju, ponudio sam mu pomoc, da sakupim suva drva i zapalim vatru. Bio sam dovoljno daleko da budem postedjen svih detalja, ali dovoljno blizu da nesto ipak vidim. Oni za koje su neki gore opisani prizori suvise jaki, neka ne citaju iskosen tekst.
Covek bez velikog iskustva, kakav je on bio, nije nikako mogao zaklati svinju brzo i efikasno kako to dugogodisnji koljaci rade. Prase se mucilo dosta dugo, nekoliko minuta, a on je vise puta ustao konstatujuci da je zavrsio, a onda bi svinja malo zamahala nogama, pa bi on ponovo zabijao noz u vrat sekuci i cupajuci neke krvave delove. Na kraju, svinja nije pokazivala znake zivota, sve do trenutka kad je polio vrelom vodom, (kao sto je neko vec opisao), ali ovoga puta svinja nije bila dovoljno svesna da bezi, vec je samo poslednji put mahnula nogama nekoliko puta i uvila telo izbegavajuci vrelu vodu.
Taman sam zavrsio sa paljenjem vatre, seo i poceo nesto da razmisljam, kada se zacuo cudan zvuk "NEEE, NEEE, NEEE", bas kao sto pretpostavljam da bi covek vikao kad ga ljudozderi povedu na klanje. U prvi mah pomislih da dete place za omiljenom zivotinjom... pa da je neko nepazljivo rukujuci nozem odsekao sebi prst... Kad sam stigao tamo, ljudi mi objasnise da su klali jare (mladunce koze ako neko ne zna), i da kad krene na klanje jare dobije mnogo jaci glas neko inace, i zbog zatezanja glasnik zica ili tako neceg, zvuk umesto "MEEEE" postaje "NEEE". Tu mi iskusni dugogodisnji koljac priznade da je to prvi put da kolje tu vrstu zivotinje, i da pojma nije imao da se pri klanju glas toliko izmeni da zivotinja preklinje i mili da se to ne cini. Rekao mi je jos da je na klanje prasica vec odavno navikao, pa mu to nije nimalo neprijatno, ali jare ce ubuduce izbegavati. Saznao sam jos da je to jedna od najcistijih, najumiljatijih i najlepsih mladuncadi domacih zivotinja.
Mada sam se trudio, nikako nisam mogao eskivirati rucak. Nakon takvog dana, pecenje mi nije delovalo toliko lepo kao pre. Dok sam birao najmanje parce sa najvise koske, kroz glavu su mi prolazile razne misli od price direktora jedne vece firme o sluzbenom putu u Kinu, do slika kako je to parce mesa sve do jutros veselo trcalo livadom i radovalo se zivotu. Ostao bih gladan da ne bese torte i kolaca... Sve moje nade da mi domacin nece uciniti cast da ponesem tog mesa za Beograd, bile su uzaludne, u mom malom prtljagu, mesto je nasla i jedna kesa pecenja... Vracajo sam, se sve vreme razmisljajuci kako ja nema sanse to da pojedem, kako cu od sutra da budem vegetarijanac... Ali, jutros kad sam se probudio, konstatovao sam da bi bilo krajnje nemoralno pustiti meso da propadne a ljudi u Africi umiru od gladi. Resio sam da ipak necu postati vegetarijanac, i da cu jesti ono sto mi je lakse da nabavim, ne gledajuci mnogo da li je biljnog ili zivotinjskog porekla...
A, da, ostao sam duzan pricu iz Kine... Pa, nista, otisao direktor sa delegacijom tamo, dogovorio poslove, i naravno Kinezi da se pokazu kako su dobri domacini, spremili sve neke najtrazenije specijalitete, tipa przeni skakavci, supa od gustera i slicno. Kad je to video, direktor razvuce usta u osmeh (mada mu nije bilo do smejanja), a radnicima kroz taj isti osmeh kaze: "Slusajte, ovo je vrlo vazan posao, ko ne pojede sve i naljuti domacina, slobodno neka zaboravi gde je firma". A direktor, namestio mobilni da mu zvoni svakih par minuta, pa taman pojede malo pirinca i uzme par insekata u ruku, a ono telefon zazvoni, pa se izvine ostalima, ustane i ode pozadi da razgovara. Tako, posle vise ustajanja i vracanja za sto ni u direktorovom tanjiru nije ostalo vise skakavaca, mada on nije pojeo ni jednog. Poucen tim iskustvom, ni ja vise na takva mesta necu ici sam. Mada nisam toliki autoritet kao pomenuti direktor, smatram da cu vec uspeti da nateram one koji su dosli sa da jedu vruce prasece i jagnjece pecenje, ukoliko na mene slicni prizori ponovo ostave tako jak utisak.
Samo ti sinko (administratore) radi svoj posao.