ln22
Član broj: 322240 Poruke: 1 *.dynamic.isp.telekom.rs.
|
Pozdrav svima,
Duže vreme pratim forum i sve komentare, dosta njih je bilo izuzetno korisno, hvala svima na tome. Želela bih da podelim svoje iskustvo sa vama, koje je i više nego pozitivno.
Naime, polu Mađarica sam, tj. mama i svi sa njene linije su čisti Mađari pa je i ona bila strana na koju sam se pozivala prilikom prikupljanja dokumentacije. Ne nosim mađarko prezime, ali ni prezime na –ić, jezik od malih nogu govorim, ali onaj takozvani „tarzanski mađarki“, tako da reči, fraze i izraze u vezi sa birokratijom nisam znala i iz tog razloga sam išla na časove od kraja septembra 2013. po dva puta nedeljno po sat i po vremena. Zajedno sa mnom na časove je išao i moj momak, koji ni reč mađarskog nije znao, kao i drugarica koja je isti slučaj kao i ja. Svi smo na osnovu predaka imali pravo da apliciramo za povraćaj državljanstva tako da smo rešili da to i uradimo bez obzira što su se kontrole baš u to vreme pojačavale i nivo jezika koji je bio neophodan za prolazak povećavao. Do polovine decembra smo vredno učili, što na časovima, što kod kuće, pogotovo zbog mog momka, pomagala sam mu koliko god sam mogla, terala ga da mi što više priča na mađarskom kako bi što bolje savladao akcenat, a i on je bio veoma motivisan i radio je puno sam. Papire smo uredno skupili i zakazali 16. decembar 2013. kao datum predaje dokumentacije u Kiskunhalasu. Mađarsku smo izabrali kao mesto predaje zbog njega jer nismo hteli da rizikujemo sa Beogradom i Suboticom, naročito što se u to vreme dosta ljudi javljalo kako su veoma pooštrene mere. Nije nam ni malo bilo sve jedno kada smo putovali do tamo, svi smo imali tremu i nismo znali šta nas čeka. Kada smo stigli, ja sam ušla prva i prijatno se iznenadila, matičarke su bile i više nego prijatne, tj. tog dana je samo jedna radila, lepo me je primila i postavila svega nekoliko pitanja, a to su: čime se bavim, da li imam brata ili sestru i ako imam da li su oni predali i ako nisu zašto nisu. U isto vreme dok me je ispitivala proveravala je dokumentaciju i nakon toga mi rekla da potpišem gde je trebalo, upišem datum i mesto predaje i moj razgovor je bio gotov. Nakon mene je ušao moj momak (koji je opet ponavljam mađarski učio od nule), pitanja koja je njemu postavila su bila ista kao i meni. On je imao dodatnu zavrzlamu jer je menjao prezime pa je dodatno nosio rešenje o promeni prezimena, naravno prevedeno na mađarski, a mi smo na časovima pripremili ceo tekst u kome je on fino i uredno objasnio zašto je menjao prezime i šta se sve tu zaista desilo, znači njemu je bilo najteže jer se bojao da će ga nešto dodatno pitati u vezi sa promenom prezimena i mislio je da neće razumeti, međutim on je to toliko sve lepo objasnio da ga apsolutno ništa dodatno u vezi sa tim nisu pitali. Isto tako su mu nakon toga dali da se potpiše i i njegov razgovor se uspešno završio. Drugarica je ušla nakon nas sa apsolutno identičnom pričom, svega nekoliko pitanja i gotovo. Za nas dve se još i znalo da ćemo proći, bar su nam svi tako govorili, iako smo se i nas dve bojale, ali za momka smo bile presrećne, toliko se trudio da se i isplatilo.
E sad, nakon predaje mi smo i dalje nastavili sa časovima, ovog puta jednom nedeljno, ali opet dosta vežbe i kod kuće. Očekivali smo sve, i poziv iz Budimpešte, i proveru u Suboticu, ma na sve smo bili spremni, nismo želeli ništa da nas iznenadi. E da, zaboravila sam da napišem da smo zakletvu tražili u Újszentivánu, malom seocetu nadomak granice. Tu smo tražili jer je drugarica rekla da ima poznanicu koja je tamo pisala isto zakletvu i bez problema i dodatnih provera je prošla. Znači samo zato što smo tako čuli, ni zbog čega drugog, niti smo znali u tom momentu kada smo tamo tražili zakletvu gde je uopšte to tačno. Da nastavim, 4. marta je usledio telefonski poziv mom momku i drugarici baš iz tog seoceta, nikakva provera, već poziv za zakletvu! Bili smo šokirani jer je prošlo svega dva i po meseca. Momak je imao malo frku dok se nije javio na telefon, znali smo da zovu iz Mađarske, ali nismo znali ko, međutim u tom momentu nema druge, toliko smo to želeli da mesta tremi nije bilo, morao je da se javi. Sreća pa sam baš tad i ja bila sa njim pa je on ponavljao reči matičarke da potvrdi, a ja slušala. To je bio ponedeljak, a rekli su mu da dođe na zakletvu te iste nedelje u petak. Isto to su rekli i drugarici, ali mene nisu zvali pa smo se pitali šta je sad. Svakako sam rešila da idem sa njima u taj petak pa ću pitati da li nešto znaju u vezi sa mojim predmetom. Ponovo smo te nedelje išli vanredno na čas kako bi se pripremili za zakletvu. Nakon svega nekoliko dana, tačnije u četvrtak te iste nedelje usledio je i meni telefonski poziv sa istom sadržinom, da dođem sutra na zakletvu u isto vreme kad i oni! Našoj sreći nije bilo kraja! Sve smo zajedno radili i zajedno nas zovu na zakletvu, ne može bolje! Znači da ponovim, mene su zvali danas za sutra!
Otišli smo tamo, bilo je oko 30-ak ljudi, svi smo čekali ispred jedne kancelarije, ulazilo se jedan po jedan i ljudi su izlazili sa statističkim papirom i prelazili dalje u svečanu salu. Te nedelje dok smo se spremali za zakletvu ponovo smo prelazili naše biografije, učili tekst zakletve i slušali dosta himnu. Znači zakletvu smo znali, ali tekst himne i ne baš, neke ključne reči smo zapamtili, naravno i melodiju kako se ne bi obrukali. Ja sam ponovo ušla prva u kancelariju gde je sedela jedna matičarka, dala sam joj srpski pasoš, pitala me je kada sam rođena, sa kim živim, opet da li imam brata ili sestru i da li su predali i to je to. I ja sam dobila statistiku da popunim i instrukcije da pređem u svečanu salu. Posle mene je ušla drugarica, prilikom svog izlaska, bukvalno na vratima sam joj na brzaka rekla šta su me pitali i ušla je. Ista priča, ista pitanja i evo i nje sa podacima, odlično! Ostao je jos samo moj momak, dok je ona bila unutra lepo sam mu rekla šta ga čeka i ušao je spreman, na sve je naravno znao da odgovori i izašao je i on sa statističkim podacima pa smo svi zajedno prešli u svečanu salu. Došao je predsednik mesne zajednice, održao govor, nakon toga smo položili zakletvu i odslušali himnu. Onda su nas jedno po jedno prozivali da priđemo i preuzmemo državljanstvo i potpišemo dokumenta da smo ga preuzeli. Nudili su rakiju i kafu ko je hteo, slikali se sa predsednikom mesne zajednice i razlaz, svako svojoj kući. E da, to je bio petak, a rekli su nam da ćemo u sistem ući koliko već u ponedeljak i da odmah možemo i pasoš da tražimo tad tako da smo mi već u toku sledeće nedelje išli da predamo zahteve za izradu pasoša.
Zahtev smo ponovo predali u Kiskunhalasu, naravno pre toga smo ponovo išli na čas jer smo čuli kako sada svuda hoće da proveravaju jezik i nismo hteli da rizikujemo. Na času smo prešli sve što mogu da nas pitaju od ulaska u opštinu do davanja otisaka prstiju, potpisivanja, uplate novca za izradu pasoša, bukvalno svega. Iz tog razloga je sve i prošlo bez problema. Opet žene koje rade u toj kancelariji, ponovo se ulazi jedan po jedan, divne, ljubazne i već znaju zašto ste došli tako da je cela procedura jednostavna. Uđete, predate dokumentaciju, oni vas pitaju da li hoćete pasoš na pet ili deset godina, nakon vašeg odgovora vam daju uplatnicu (koja nije popunjena, to sami radite, nista komplikovano, samo ispisati prezime, ime i adresu i slovima napisati iznos koji se uplaćuje), zamole vas da pređete u kabinu za slikanje gde vas brzo uslikaju i uzmu otiske prstiju, tačnije samo kažiprsta leve pa desne ruke i to bi bilo to. Izađete iz kabine, one popunjavaju neke podatke, a vi čekate. Daju vam papir sa vašim podacima da pregledate da li je sve u redu i onda vas pošalju da uplatite novac i vratite uplatnicu njima (naravno tada ne čekate red već samo uđete i prosledite im isečak sa uplatom). To bi bilo to. 14000 forinti je redovan proces koji traje 20 dana, a možete da tražite i ubrzan koji traje sedam dana i on se doplaćuje sa još 19000 forinti.
Mi smo tražili ubrzan proces i za sedam dana, ne radnih već za sedam dana od momenta predaje su nam poslali mejl da je pasoš gotov i da možemo da dođemo i pokupimo ga. Tek ta procedura traje kratko, celih pet minuta. Kažete da ste došli da podignete pasoš i predate onaj papir što ste dobili prilikom predaje zahteva, ona vam pronađe pasoš, potpišete jedan papir da ste ga preuzeli i gotovo.
To bi bilo naše iskustvo, imali smo sigurno i dosta sreće koju želim i svima vama. Nadam se da će ovaj iscrpan izveštaj zaista nekome pomoći kao što je bilo nekih koji su nama puno pomogli i davali nam smernice u učenju, prikupljanju dokumentacije, vođenju intervjua i svega ostalog. Veliki pozdrav!
|