Isplativost kupovine stana (kuće)
03.08.2011. u 08:09 · pre 185 meseci
#1
Već neko vreme razmišljam na ovu temu, pa rekoh da pitam i za mišljenje ljudi na forumu. U fazi sam kupovine stana, gledam stanove, gledam uslove koje daju banke, i kontam kako to da izvedem.
Pre mesečak dana mi pade jedna skroz drugačija ideja na pamet: umesto da kupim stan, da nastavim ceo život da rentiram. Znam da ovo zvuči suludo na prvi pogled, ali moja logika je ovakva:
Stan koji sada rentiram za 250 evra vredi nekih osamdesetak hiljada evra. Kada bih taj isti stan kupovao na kredit, ratu bih sada, kada je euribor relativno mali, plaćao 450 evra. Sa druge strane, da bih ušao u kredit treba mi preko 20.000 evra, i to samo da uđem u stan, bez eventualnih sređivanja. Sad, dok radim, odnosno dok ne odem u penziju, pretpostavka je da ću moći da rentiram stan od plate, ali kad odem u penziju siguran sam da to neću moći. Tu ide ono glavno: planiram da sledećih tridesetak godina, koliko imam do penzije i koliko bih otplaćivao stan uplaćujem privatnu penziju koja bi bila u visini razlike ili malo manje između kirije za rentu i rate kredita koji bih plaćao. Naravno da bih pri odabiru fonda za penziju odabrao neki koji vodi sve indeksirano u evrima i koji ima pristojan godišnji prinos (već imam dobrog kandidata). Ideja je da kroz ovakve uplate vreme radi za mene, a ne protiv mene. U slučaju da uzmem kredit za stan vreme radi protiv mene jer ću zbog toga što otplaćujem 30 godina platiti više, dok kod stavljanja para u fond vreme radi za mene, kinta se uvećava vremenom.
Sad, ima tu raznih za i protiv, i interesuje me šta vi mislite o tome:
Za je da mogu da rentiram stan kakav mi treba u tom momentu i da relativno jednostavno promenim stan kada mi više ne odgovara. Nemam suludo veliku inicijalnu investiciju. Razmišljam da od kinte koju sam spremao za ulazak u kredit uzmem par hiljada evra i da kupim sav svoj nameštaj, i da ubuduće rentiram samo prazne gajbe, da imaju samo kuhinju, a ostalo da ja kupim šta mi odgovara. Ako (pupupu) ostanem bez posla, uvek mogu na par meseci da se uvalim kod roditelja na gajbu dok ne nađem posao, nisam u frci da ću ostati bez stana (i svih para koje sam olupao da u njega uđem). Nakon 30 godina čeka me lepa kinta od koje mogu u kešu da kupim stan ako mi to tada treba, a pre će mi trebati kućica na obali Dunava tada nego stan u gradu. Ili mogu da nastavim da rentiram šta mi odgovara, a da privatnu penziju krcam na rentu i život. Sutra kad me ne bude klincima ću da ostavim lepe pare na računu, a ne stan koji moraju da prodaju, da dele, ovo ono.
Protiv je da imam stalno gazde kojima plaćam rentu, i koji po pravilu smaraju za medalju. Postoji određena nesigurnost oko same privatne penzije na kraju sage. Tu je naravno i subjektivni osećaj biti u svom stanu vs biti u rentiranom. Sutra kad me ne bude klincima bih ostavio stan koji je sigurica koliko toliko, a ne neizvesnu sumu na računu.
Interesuje me vaše mišljenje o ovome?
Pre mesečak dana mi pade jedna skroz drugačija ideja na pamet: umesto da kupim stan, da nastavim ceo život da rentiram. Znam da ovo zvuči suludo na prvi pogled, ali moja logika je ovakva:
Stan koji sada rentiram za 250 evra vredi nekih osamdesetak hiljada evra. Kada bih taj isti stan kupovao na kredit, ratu bih sada, kada je euribor relativno mali, plaćao 450 evra. Sa druge strane, da bih ušao u kredit treba mi preko 20.000 evra, i to samo da uđem u stan, bez eventualnih sređivanja. Sad, dok radim, odnosno dok ne odem u penziju, pretpostavka je da ću moći da rentiram stan od plate, ali kad odem u penziju siguran sam da to neću moći. Tu ide ono glavno: planiram da sledećih tridesetak godina, koliko imam do penzije i koliko bih otplaćivao stan uplaćujem privatnu penziju koja bi bila u visini razlike ili malo manje između kirije za rentu i rate kredita koji bih plaćao. Naravno da bih pri odabiru fonda za penziju odabrao neki koji vodi sve indeksirano u evrima i koji ima pristojan godišnji prinos (već imam dobrog kandidata). Ideja je da kroz ovakve uplate vreme radi za mene, a ne protiv mene. U slučaju da uzmem kredit za stan vreme radi protiv mene jer ću zbog toga što otplaćujem 30 godina platiti više, dok kod stavljanja para u fond vreme radi za mene, kinta se uvećava vremenom.
Sad, ima tu raznih za i protiv, i interesuje me šta vi mislite o tome:
Za je da mogu da rentiram stan kakav mi treba u tom momentu i da relativno jednostavno promenim stan kada mi više ne odgovara. Nemam suludo veliku inicijalnu investiciju. Razmišljam da od kinte koju sam spremao za ulazak u kredit uzmem par hiljada evra i da kupim sav svoj nameštaj, i da ubuduće rentiram samo prazne gajbe, da imaju samo kuhinju, a ostalo da ja kupim šta mi odgovara. Ako (pupupu) ostanem bez posla, uvek mogu na par meseci da se uvalim kod roditelja na gajbu dok ne nađem posao, nisam u frci da ću ostati bez stana (i svih para koje sam olupao da u njega uđem). Nakon 30 godina čeka me lepa kinta od koje mogu u kešu da kupim stan ako mi to tada treba, a pre će mi trebati kućica na obali Dunava tada nego stan u gradu. Ili mogu da nastavim da rentiram šta mi odgovara, a da privatnu penziju krcam na rentu i život. Sutra kad me ne bude klincima ću da ostavim lepe pare na računu, a ne stan koji moraju da prodaju, da dele, ovo ono.
Protiv je da imam stalno gazde kojima plaćam rentu, i koji po pravilu smaraju za medalju. Postoji određena nesigurnost oko same privatne penzije na kraju sage. Tu je naravno i subjektivni osećaj biti u svom stanu vs biti u rentiranom. Sutra kad me ne bude klincima bih ostavio stan koji je sigurica koliko toliko, a ne neizvesnu sumu na računu.
Interesuje me vaše mišljenje o ovome?