X Files: Očigledno imaš iskustva sa 8-bitnim, a možda i 16-bitnim računarima, jer vidim da pominješ PEEK, POKE, adrese specijalne namene, gađanje video memorije RGB vrednostima i sl.
Kod 8-bitnih računara, adrese su bile fiksne, a kompleksnost je dozvoljavala da ih sve zapamtiš napamet.
Kod vecine 16-bitnih računara, adrese su uglavnom bile fiksne ako se saberu sa takozvanim OFFSET-om (zbog različitih verzija biblioteka, pa su pomerene), a kompleksnost je dozvoljavala da se spisak drži na papiru i koriste po potrebi.
Zajedničko kod ovih računara je bilo to što je hardver bio "integrisan" i pod kontrolom jedne firme. Praktično, nepromenljiv.
Moram priznati da su to bila lepa vremena :)
Danas, stotine proizvođača hardvera, stotine verzija istog hardvera, stotine programa koji u pozadni rade, uz to se update-uju... teško je držati se starih koncepata i fiksnih adresa.
Memorija više ne funkcioniše kao nekada, tako da svaki program ima "svoj" blok, koji je pod kontrolom OS-a. Da nije tako, OS bi zbog sveopšteg haosa padao svakih 5 minuta, maliciozni programi bi mogli da rade šta hoće.
U praksi, garantujem ti da NIKO ne bi kucao tekst u nekom editoru, vec bi samo pisao na papiru zbog bojazni da će sve odjednom izgubiti, zbog toga što je neki loše napravljen program u nekom najnezgodnijem trenutku pregazio memoriju (buffer overflow) editora u najnezgodinijem trenutku. Bez resursa bi se ostajalo "u trenutku"...
Ukratko, novi OS-ovi su totalno drugačije koncipirani...