Zivim u Bosni gdje je divljao rat 4 godine. Plamtio je petriotizam, i bajke o zivotu nakon rata, u kojem cemo, kako rekose, "da jedemo zlatnim kasikama" itd itd. Hiljade ljudi je izginulo da bi na kraju sacica bandita sve to unovcila. Dok su posteni ljudi/vojska ginuli, ovi su pljackali sve i svakoga, i sada izigravaju uspjesne biznismene i politicare. Obican covjek zivi na ivici egzistencije, drzava(ratni profiteri) nece ni da ga pogleda. Zemlja je urnisana, u potpunom rasuli i neimastini. O cemu onda pricamo ovdje, o kakvim vojskama, casti i sramoti? Mozda u naivnim glavama postoje scenariji srece i radosti, kada junak dodje iz rata itd itd. Stvarnost je mnogo drugacija i zalosnija.
Citiram gornju izjavu, ali ne odgovaram direktno bas na nju, nego na sva slicna ili suprotna iskustva:
Nekog je vojska ubila i zapalila mu grad, nekom je vojska spasila zivot i njegov grad. Za svaki primjer necega sto je vojska uradila moze se naci neki suprotan. Vojska ne upravlja ratom niti ga zapocinje. O tome odlucuje politika i narod koji podrzava tu politiku. Najmanje su krivi vojnici kojima je naredjeno da idu u borbu, i oni to sigurno manje zele od onih koji sjede kod kuce na kaucu i podrzavaju Milosevica, Tudjmana ili Izetbegovica i ceznu da njihova vojska pobijedi u sto vise bitki i pobije sto vise neprijatelja.
Do rata u bivsoj SFRJ nije doslo zbog postojanja vojske nego zbog postojanja zelje za ratom, ili bar zbog postojanja te zelje u glavama nekolicine ljudi koje je ostali narod podrzavao. Da nije bilo vojske i naoruzanja udarili bi jedni na druge kukama i motikama i to bi dovelo do istih rezultata kao i sa vojskom.
U zdravoj drzavi vojska ima odbrambenu funkciju, a kao najvaznija je odvracanje potencijalnog neprijatelja od namjera stetnih po drzavu. Ne dakle rat - nego odvracanje od rata.
Vojska je za drzavu isto sto i kapija na dvoristu, brava na vratima. Ako se ti odreknes i poslednje zastite na svojoj kuci sigurno ce uci neko i pokrasti ti stvari. Ako budes bez ikakve zastite i to postane jasno tvojim komsijama pocece da ti bacaju smece u dvoriste, kradu drva i kokosi i pomjeraju svoju tarabu dublje u tvoje dvoriste. Takva je ljudska priroda. To sto ti izjavis da nemas vojsku i namjeru da nekog napadas uopste ne sprecava nekog da tebe napadne, cak naprotiv. Jaci tlaci, to je zakon prirode, tj. barem jedan od njenih zakona.
E sad, ako u tvojoj ulici stanuje i neki lokalni mafijas koji i pored svih tvojih kapija i psa cuvara moze sa svojom bandom da ti bane u kucu i radi sta hoce, to ipak ne znaci da treba i svakom sugavom komsiji tri puta jadnijem od sebe da dopustis to isto.
Ustvari, to je stav svakog pojedinca sta ce raditi sa sobom samim, ali priroda se pobrinula da takvih nema mnogo, pa na nivou drzave obicno ih nema toliko da bi isti princip prenio na citavu drzavu. Desavali su se u istoriji i takvi slucajevi, ali ti narodi i te drzave danas vise ne postoje.
Oni koji se odricu borbe za sebe, i prepustaju se nadi da ce ih drugi postedjeti nestaju u procesu selektivne evolucije. To vazi za sve: od svake pojedine jedinke neke zivotinjske vrste, copora, hordi, plemena... pa do savremenih naroda i drzava.
Neke privremene filozofske teorije i naklapanja tipa svjetski mir, pacifizam, ekologija, bla bla bla, sve to ima neku drugu funkciju (svjesno ili nesvjesno) i ne mogu jos uvijek nadvladati instikte koje je evolucija usadjivala milionima godina u zivi svijet na ovoj planeti.
Narodi i drzava laprdaju o nekom medjusobnom postovanju, saradnji itd, a u stvari se sve svodi na to kako iz toga izvuci sto vise koristi za sebe i oslabiti drugoga. U istom momentu ima i funkciju smirivanja tenzija ako su snage ravnopravne pa direktan sukob ne bi donio nista osim gubitaka (slicno kao kad dva majmuna ciste jedan drugog od buva, iako su se do prije pola sata tukli oko zenke i par banana). Onog momenta kada bilo koja strana osjeti da u datim uslovima (danas je to na nivou planete) moze da pobije sve druge i zauzme njihove resurse, istog momenta ce otpoceti taj proces.