Ja sam, u obradi, prvo sredim WB pa onda idem dalje ako imam vremena, ako nemam, WB mi je zakon da bude kako treba... No, opet razmišljam nešto, evo, pogledajte ova dva primera iz poslednjeg Nebojšinog testa:
.jpg)
.jpg)
Tu više nije bitno šta je lepše za oko, nego šta jeste realnost. Očigledno se na sceni gde imamo mešavinu neonskog i klasičnog osvetljenja dobijaju šarenoliki rezultati i zar tu ne bi bilo bolje napraviti neutralni snimak koji bi potpuno preneo atmosferu, pa ako lica treba da budu plava, da budu plava...
Ili ova serija, iz istog testa, još drastičniji slučaj:



Neosporno je šta je lepše za oko, ali, realno, prva fotografija je stvarnost. Tamo je bilo upravo ovakvo svetlo i razumem da se za industrijsku fotografiju napravi korekcija, ali za ambijentalni snimak to možda nije uopšte potrebno i možda je čak pogrešno, razmišljam naglas...
Svojevremeno sam snimao neke freske u jednom manastiru i to po pozivu i dozvoli, sa ful opremom i osvetljenjem; postavimo mi sve tako, obelimo i osvetlimo, kad eto ti ga neki pop. "Šta radite to?" "Slikamo." "Pa šta ste upalili ova sva svetla?" "Pa da dobijemo pravi izgled freske..." "E, pa pravi izgled freske se gleda uz plamen sveće. Tako je crtana, tako treba i da se snima."
Možda ima istine u svemu ovome, možda zaista jurnjava za WB po svaku cenu i u svakoj situaciji nije najbolji izbor, posebno za prostore lišene dnevnog svetla.