Srđan Krstić Srđan Krstić Princeton, NJ
Član broj: 7526 Poruke: 416 *.rcub.bg.ac.yu.
Jabber: srkiboy@elitesecurity.org ICQ: 193836365 Sajt: www.princeton.edu/~skrsti..
|
Citat: TROICKI-SATERFILDOVA HIPOTEZA
1987. godine, nezavisno jedan od drugog, naučnici V.S.Troicki sa radio-fizičkog instituta u Nižnjem Novgorodu i australijski astronom B.Saterfild došli su do zaključka da se u toku vremena brzina svjetlosti smanjuje, pri tome eksponencijalno, tako da je u periodu od posljednjih 10 000 godina morala opasti za deset miliona puta. Mjerenja brzine svjetlosti u posljednjnjih 200 godina daju osnovu da se primjeti tendencija njenog opadanja. Ali taj vremenski period je previše mali, a greške prilikom prvih mjerenja su veće od današnjih. Smanjivanje brzine svjetlosti za posljednja dva vijeka iznosi otprilike svega 0,5 % (Sl. 5).
Ako je u neposrednim mjerenjima teško uočiti promjenu brzine svjetlosti, mnogo je lakše uloviti polupostotno razilaženje u vremenu astronomskih časovnika sa časovnicima baziranim na radioaktivnom raspadu, koji je proporcionalan brzini svjetlosti. Za nekoliko godina lako se uočava razilaženje dvaju tipova časovnika za jednu sekundu, i samim tim otkriva promjena brzine svjetlosti sa tačnošću od hiljaditog dijela sekunde.
I - takvo razilaženje časovnika stvarno je zabilježeno! Brzina svjetlosti stvarno se smanjuje u vremenu.
Troicki-Saterfildova hipoteza smjela je samo po svojim razmjerama. Međutim, teško da je uopšte moguće danas rekonstruisati dinamiku promjene brzine svjetlosti unazad nekoliko hiljada godina. Ova hipoteza, pak, omogućava da se objasni kako je svjetlost od dalekih galaksija mogla relativno brzo doći do Zemlje, i samim tim i da se smanji pretpostavljena starost Vasione do svega nekoliko hiljada godina. Lako se tada objašnjavaju i "nadsvjetlosne" relativne brzine objekata, koje mi danas vidimo onakve kakvi su oni izgledali u vremenima kada je svjetlost imala mnogo veću brzinu.
"Crveni pomak" takođe dobija vrlo prosto objašnjenje zahvaljujući hipotezi Troickog-Saterfilda. Ako je brzina svjetlosti u prošlosti bila veća, onda je i radi održavanja iste te energije nekada davno izlučene svjetlosti (koju danas mi opažamo) dužina njenih talasa morala biti manja, što danas i rezultira "crvenim pomakom".
Skida se sa dnevnog reda i problem "sakrivene mase" dalekih galaksija. Ako se udaljenost tih objekata korektuje u pravcu smanjenja, a shodno tome se smanje i njihove dimenzije, masa neophodna za gravitacionu stabilnost galaksije će se sama od sebe enormno smanjiti.
Napokon, najzadivljujuće od svih otkrića posljednjih godina, koje potiče iz nedavne 1986. godine, sastoji se u tome da veličina crvenog pomaka za razne objekte ne može biti bilo kakva, nego može da poprima samo diskretne veličine, što važi i za vlastite frekvencije spektra bilo kojeg atoma. Ako se to potvrdi, "crveni pomak" se uopšte ne smije objašnjavati doplerovim efektom, i tada mi ne možemo da kažemo definitivno ništa o udaljenosti dalekih zvijezda od nas, a tim prije o njihovoj starosti.
Bilo kako bilo, davao nam "crveni pomak" ma kakve polazne brojeve za proračune ili ne, mi nemamo nikakvih osnova da tvrdimo da se starost Vasione može mjeriti milijardama, pa čak ni milionima godina. Sa naučne tačke gledišta, to je jednostavno nedokazana i nejasna pretpostavka. Međutim, postoje i pouzdanija
SVJEDOČANSTVA O RELATIVNO
MALOJ STAROSTI KOSMOSA
1. Grozdaste skupine
Tako se nazivaju vrlo tijesno spregnute grupe od po nekoliko hiljada zvijezda koje su povezane gravitacionim silom i kreću se kao jedna cjelina. Samo u našoj Galaksiji nađeno ih je više od stotinu. Evolucionisti ih smatraju najstarijim objektima Galaksije, na osnovu toga što se sastoje od zvijezda - crvenih džinova, a uvriježeno je mišljenje da takve dimenzije zvijezda predstavljaju kraj njihove evolucije.
Međutim, brzine kretanja takvih grozdastih skupina zvijezda su tolike, da bi čak i za jedan milion godina one izašle izvan granica naše Galaksije. Pri čemu su brzine i udaljenosti takvih skupina izračunate geometrijski, a ne po "crvenom pomaku", te se zbog toga može smatrati da su mnogo vjerodostojnije.
Osim toga, da su te zvjezdane skupine milionima godina boravile u našoj Galaksiji, one bi se pod dejstvom gravitacije morale istegnuti u stranu od njenog centra, i na taj način izgubiti svoju formu. Ali ni to se takođe ne uočava.
Još jedan problem - sunčani vjetar, to jest, struje čestica koje izbacuje svaka zvijezda. Za jednu zvijezdu ti potoci koji se rasijavaju oko nje ne predstavljaju nešto bitno, ali ako se oni pomnože sa desetinom hiljada zvijezda pa još se to rastegne na milijarde godina, one bi morale predstavljati znatnu količinu međuzvjezdanog gasa i prašine (procjenjuje se - do 50 masa našeg Sunca), a ništa ni nalik na to nije pronađeno ni u jednoj od 50 proučavanih grozdastih skupina Galaksije.
Sve to upućuje na zaključak da grozdaste skupine zvijezda - najdrevniji objekti Galaksije - postoje ne više od milion godina.
2. Spiralne galaksije
Većina posmatranih galaksija ima spiralnu formu. One rotiraju oko svog centra, jer bi, u protivnom slučaju, zvijezde pod dejstvom gravitacije jednostavno upale u taj centar. O rotaciji galaksija svjedoči i "crveni pomak", koji je različit za različite dijelove galaksije: jedna polovina se kreće "od nas", a druga - "na nas", zato za relativno bliske galaksije ne bi trebalo da ima problema sa primjenom doplerovog efekta. Posmatranja pokazuju da su spirale koje se uvrću napravile ne više od jednog, eventualno dva okreta, a brzina njihovog uvrtanja - izračunata na osnovu doplerovog efekta, ili iz jednakosti gravitacionih i centripetalnih sila - iznosi red veličine primjerno jedan okret u 100 miliona godina. Dakle, tim galaksijama nema više od 200 miliona godina, zato što one nikako i nikada, za svu svoju istoriju, nisu mogle postojati a da se ne uvrću. Ustvari, one su još mlađe, zato što su i počele da postoje već u uvrnutom stanju (Sl. 6).
3. "Mostovi" od materije
U udaljenim galaktičkim skupinama između nekih galaksija postoje kao neki "mostovi" od materije, pri čemu se galaksije međusobno udaljavaju velikim brzinama. Očigledno je da bi se za milijarde godina takvog "razbježavanja" galaksija ti mostovi neminovno srušili. Štaviše: prije samo par miliona godina takve galaksije bi morale da dotiču jedna drugu.
Završavajući razgovor o kosmogoniji u cjelini, navedimo neke izjave specijalista - astrofizičara.
1989. godina. Časopis "Nature": "Ne samo da je teorija "velikog praska" neprihvatljiva sa filosofske tačke gledišta, - ona predstavlja užasno uprošten pogled na porijeklo Vasione i teško da će proživjeti narednih 10 godina. U svim aspektima (osim, naravno, komfora) taj pogled na porijeklo svijeta apsolutno je neodrživ. Nicanje Vasione - to je posljedica uzroka koji se ne može niti spoznati, niti čak ni razmatrati".
Dr Vilijam Saunders iz Oksforda: "Danas, po prvi put u posljednjih 10 godina, ostali smo bez ikakve prihvatljive teorije koja bi mogla da objasni kosmogoniju u cjelini".
1990. godina. Časopis "New Scientis": "Mnoge donedavno priznate teorije formiranja galaksija će se raspasti u prah i pepeo, samo ako podaci koje dobijamo i dalje budu potvrđivali neizotropnost pozadinskog zračenja... Teoriju "velikog praska" očekuju velike neprijatnosti."
SUNČEV SISTEM JE MLAD
I u našem sunčevom sistemu postoje svjedočanstva o njegovom mladom uzrastu. Razmotrimo neke od njih.
1. Komete
Komete su prilično mala astronomska tijela koja se okreću oko Sunca po veoma rastegnutim, "na kobasicu nalik" eliptičnim orbitama. Kada prolazi u blizini Sunca, kometa, koja se uglavnom sastoji od smjese smrznutih gasova i pare - metana, amonijaka, ugljenih kiselina i dr. svaki put gubi dio svoje mase, koja formira karakterističan svijetleći "rep". Komete sa malim periodom okretanja, gubeći masu istim takvim tempom, kakvim ga gube danas, u potpunosti bi isparile za otprilike 10 hiljada godina, a za komete velikog perioda rotacije ta cifra iznosi ne više od jednog miliona godina. U Sunčevom sistemu je izbrojano već više od nekoliko stotina kometa.
Da bi se spasila teorija po kojoj je Sunčev sistem star nekoliko milijardi godina, iznijeta je pretpostavka da izvan njegovih granica postoji kao nekakav oblak kometa koji neprestano popunjava njihov nedostatak. Međutim, ništa ni nalik na takav oblak nije pronađeno, iako maksimalna udaljenost kometa od Sunca i nije toliko velika - otprilike kao radijus Plutonove orbite. Jedini izlaz je - da se prizna da komete ne postoje toliko dugo.
2. Meteorska prašina
Sa vještačkih satelita koji su pušteni u orbitu oko Zemlje dobijeni su podaci o tome koliko prašine sveke godine pada na Zemlju i kakav je njen sastav. Za 4,5 milijardi godina, koliko se pretpostavlja da je stara Zemlja, moralo bi da se nakupi 18-metarski sloj takve prašine. Atmosfera i voda, naravno, bi morale smesti tu prašinu i pomiješšati je sa svim ostalim slojevima Zemljine kore. Međutim, pokazalo se da u zemljinoj kori postoji ogromni nedostatak nikla - osnovne komponente kosmičke prašine. Stvarni sadržaj nikla na Zemlji je sto puta manji od onoga koji bi morala donijeti samo kosmička prašina samo za jednu milijardu godina.
Na Mjesecu, pak, nema niti vode, niti atmosfere. Kosmičku prašinu sa površine Mjeseca nema, praktično, ko da pomete. Prilikom iskrcavanja kosmičkih stanica na Mjesec pretpostavljalo se da će stanica u potpunosti utonuti u prašinu. Na aparat koji se spuštao bile su ugrađene široke "šape", da ne bi previše utonuo u prah. Ali predostrožnost se pokazala kao suvišna. Sloj prašine na Mjesecu je mjeren na raznim mjestima, i kreće se od jednog do tri milimetra, što za današnji tempo taloženja prašine odgovara starosti mjeseca od oko 10 hiljada godina.
Pri tome treba imati u vidu da se opšta količina prašine u Sunčevom sistemu mora samo smanjivati sa vremenom. Prašina se pod dejstvom gravitacije neprekidno kreće put Sunca, planeta i asteroida, kao i pod dejstvom svjetlosnog pritiska. Na taj način ona mora biti stalno "izduvavana" ili "pometena" iz Sunčevog sistema. Male veličine njenog taloga, pa i samo njeno prisustvo u Sunčevom sistemu (prašina još nije "pometena") - svjedoče da Sunčev sistem nije stariji od 10 hiljada godina.
3. Mjesec je mlad
O starosti Mjeseca indirektno svjedoče sljedeći podaci. Kao prvo, Mjesec nastavlja da se hladi, njegova površina luči više toplote nego što je od Sunca prima. Kao drugo, Mjesec ima magnetno polje, a aparati koje su ostavile kosmonautske ekspedicije su zabilježili mjesecotrese. O tome nas informiše čak i udžbenik astronomije, ne praveći, ipak, očigledni zaključak - da Mjesec ima usijano tečno jezgro, koje ne bi moglo postojati u tako malom tijelu koje nema zaštitni toplotno-izolacioni sloj atmosfere, kada bi tom tijelu zaista bilo oko milijardu godina.
Osim toga, otkriveno je da se Mjesec udaljava od Zemlje brzinom otprilike 5 cm za godinu. Dvije milijarde godina unazad sa takvim tempom udaljavanja on bi morao biti toliko blizu Zemlje, da bi ili pao na nju, ili bi se tako brzo okretao oko Zemlje, da bi uništio sav život na njoj džinovskim deformacijama koje bi izazivale plima i oseka.
4. Sažimanje Sunca
1979. godine poznati astronom Džek Edn iz opservatorije "Haj Oltitjud" (Kolorado, SAD) otkrio je da se Sunce sažima, i to takvim tempom, da će ono, ako mu se sažimanje ne prekrati, iščeznuti u toku par stotina hiljada godina. To je bilo potvrđeno dobro poznatom rijetkošću količine Sunčevih neutrina, čije odsustvo govori o tome da gorenje Sunca ne potiče od procesa termonuklearne sinteze, nego zahvaljujući energiji gravitacionog sažimanja.
Kasnije je fakat sažimanja Sunca bio više puta potvrđen, iako se brzina sažimanja uzima što je moguće manja - jer, treba već nekako, jel'ten, spasiti njegove tolike milijarde godina! Ali i pri najmanjim brzinama sažimanja, koje se pretpostavljaju danas u nauci, milion godina unazad Sunce je na našem nebu moralo biti dva puta veće nego što je danas, i to - obratite pažnju - na vrhuncu pretpostavljenog ledenog doba!
Jedina šansa da se spasu milijarde godina istorije Sunca bila je pretpostavka da Sunce pulsira, tj. da se čas sažima, čas nadima, iako niko ne može ni da pretpostavi šta bi moglo da izaziva to pulsiranje. Ipak, u posljednjih 300 godina, otkako ima podataka o Suncu, ono se neprekidno sažima, tako da ideja pulsiranja Sunca - to nije ništa više od pokušaja da se ono o čemu se mašta prikaže kao stvarno.
ZAKLjUČAK
Postoje i druga, ne manje upečatljiva svjedočanstva o kratkom postojanju kosmosa. Treba zapamtiti da uopšte ni jedna od tih procjena ne može da se smatra principijelno tačnom, zato što niko nije posmatrao nastanak Vasione, niti iko može da barem na trenutak pogleda na nju iz drugog ugla, sa mjesta znatno udaljenog od Zemlje. Odavde slijedi da nema definitivno nikakvih osnova da se pretpostavke o milijardugodišnjoj starosti kosmosa tretiraju kao ma koliko vjerodostojne. Pri tome, bilo koja metoda datiranja prošlosti koja daje manja ograničenja u vremenu (uz sve ostale jednake uslove), sigurno je pouzdanija, barem iz dva razloga:
A. Relativno nedavni procesi su mogli proticati sa mnogo većom vjerovatnoćom da budu nalik na sadašnje, nego što je to slučaj sa davnijim. Naprimjer, brzina svjetlosti, ma kako se ona mijenjala u vremenu, posljednjih hiljadu godina vjerovatno je bila bliža svojoj sadašnjoj vrijednosti, nego što je moglo biti ikada u nekoj dalekoj prošlosti.
B. U kratkotrajnim procesima vjerovatnoća upliva vanjskih faktora i pojava koje bi mogle da promijene tok procesa je manja nego što je kod dugotrajnih procesa. Drugim riječima, obezbijediti spokojan i ravnomjeran tok dugotrajnog procesa bez vanjskih upliva je mnogo složenije nego u toku kratkoročnog procesa.
Nema nikakvih osnova za pretpostavku da će se u budućnosti pojaviti tačniji metodi za procjenu starosti kosmosa. Problem stalnosti brzine procesa i njegovih početnih uslova uvijek će odvoditi pitanje u oblast pretpostavki. U sljedećoj lekciji podrobnije ćemo razmotriti više ili manje vjerodostojne procjene starosti Zemlje.
Međutim, ma koliko da pretpostavimo da je star kosmos, savršeno je nevjerovatno njegovo samoproizvoljno pojavljivanje. Zakon očuvanja, jednostavno, ne daje materiji "dozvolu" da stvori samu sebe. Drugi zakon termodinamike (a kada se on raširi, i zakon informatike) ne daje materiji "pravo" da sama sebe uredi. I za jedno i za drugo neophodan je vanjski uzrok - Stvaralaštvo i Promišljanje Svemogućeg i Sveznajućeg Boga.
I HAD A NIGHTMARE
IT ALL STARTED NORMAL
10101010
10110011
THEN ALL OF A SUDDEN
1100102
GAAAAH
_____________________________
www.princeton.edu/~skrstic
www.niwifi.co.sr
|