Vidi, nije bitno koliko je forumaša pročitalo ovo pismo akademika Despića, ali ono u sebi ima srž, ideju vodilju za ono čime se i sam rukovodim. Da ne bih skrenuo previše sa teme, čak se i (relativno) čist akademski svet, ponekad pokaže u ne baš lepom svetlu. Ovo je onaj drugi primer, a žalosno je što ovakve gestove ne viđamo češće. Oni po pravilu, čak i kada se dese, ostaju nezabeleženi, možda uzgred pomenuti, a u javnosti ostanu bez odjeka. Podsetiću samo na jednu stvar. Na drugoj temi smo polemisali o devedesetima. Ko se seća, dobro zna da je to između ostalog i vreme ekspanzije tzv. BK univerziteta, preteče ovih današnjih turbo, mega, sega. Pomenuta braća su takođe imala i nekakvu fondaciju, delile nekakve nagrade u raznim oblastima. Mnogim poznatim imenima, u raznim oblastima nije bilo ni malo teško da progutaju svoj ponos, izađu na binu i preuzmu svojih 5 ili 10k tadašnjih maraka uz prigodan govor, iako su se deceniju kasnije ograđivale od Miloševića, njegove politike i tog vremena. Postavlja se samo jedno pitanje, kada su bili iskreni, kada su primali novac ili kada je sistem koji im je taj novac omogućio, pao? No nebitno. Imam još jedan primer, negde pri kraju studija, jedan jednosemestralni kurs držao nam je profesor, tada možda već u penziji, koji je dao veliki doprinos u oblasti kojom se bavio. Nisam baš imao neko mišljenje o njemu, ali moje lične simpatije ili antipatije su nebitne, ako se zna da je dobio poziv da bude član SANU, a to glatko odbio. Eto, ima i takvih.
Da, rukovodio sam se onim što piše i govori Duci Simonović i ako tako mogu reći, slažem se sa njegovim viđenjem ovog pitanja.
Možda je naivno, samo mi nije jasno zašto populistički? Nisam ja govorio o tome kako sport(profesionalni) razvija humanost i viteštvo, kako je plemenit, a u stvarnosti pokazuje neko sasvim drugo lice. O tome govore sportski novinari, treneri, direktori klubova,... Možda je njihova priča, najobičnija žvaka i patetika. No dobro, ako ti to tako vidiš, ok.
Ne, ja uopšte nisam promašio temu, tenis uopšte nije kako ti kažeš čistiji, on je, u skladu sa genezom, kao sport aristokratije, samo malo umiveniji, a za razliku od fudbala je i u određenoj meri nedodirljiv. To ga ipak ne čini čistijim ni malo. Primer: to što neki diktator ili osvajač svojim rukama nije počinio niti jedan jedini zločin, ne čini ga manje zločincem od njegovih vojnika koji su svojim rukama, po naređenju klali, ubijali i silovali. Ako nisi u stanju da uvidiš suptilnije veze među pojavama, onda mi je žao.
Citat:
Miroslav Jeftić:...
Sad u stvari dolazimo do onoga što je zapravo tema. Profesionalni sport, ni u čemu, ni na koji način ne doprinosi nikom: široj zajednici, mladima, starima, bilo kojoj društvenoj grupi. Doprinosi jedino računu u banci pomenutog gladijatora. Ne, ne zanima me obim njegovih napora, težina treninga i ostalog. Ako neko to želi da plati da gleda, neka plati, njegov problem, ali ne mora da zavlači ruku u državnu kasu, ni direktno, ni posredno, sa sve sladunjavim pričicama o "opštem dobru". Građevina koju si pomenuo je jedna više nego smislna delatnost, za koju znamo čemu služi i kako doprinosi i pojedincu i društvu. Poređenje ti je besmisleno: ljudi jesu kvarljiva roba, ali to ne znači da bi trebalo da lupaju glavom o zid.
Prvo, olimpijada i sportska takmičenja su u centru pažnje, zato što po pravilu, najniži, najnekvalitetniji sadržaji uvek imaju prednost kod plebsa, jer isti nije u stanju da razluči šta je za njega dobro, a šta ne, na žalost vrlo često. Ako se čak i zapita, nađe malo vremena u svom bednom životu da razmisli šta mu to rade najodvratnijim kulturnim sadržajima, gospodari naših života će mu ponuditi profesionalni sport kao zamenu, gde će se on identifikovati sa svojom nacijom i svojim klubom, umesto da se identifikuje sa svojom braćom po poniženju. Drugo, ono što vidimo na sportskim terenima uopšte nije dobro i opušteno. Šta je dobro u tome što povređene igrače sa terena iznose na nosilima kao sa ratišta? Šta je dobro u uvredama upućenim igračima druge rase, vere, drugog kluba? Šta je dobro u "ubi, zakolji, da Srbin, Hrvat ne postoji"? Možda sam glup, ali ja tu ne vidim ništa dobro? Šta je opuštajuće u nervozi kojom se satima očekuje utakmica, u ukočenom gledanju tv-a i beslovesnom skakanju od radosti(kakve li radosti), u uvredama upućenim protivničkim(pazi molim te, protivničkim) igračima? Šta je opuštajuće u razbijanju izloga, rušenju grada ili ubijanju, pazi, ubijanju navijača protivničke strane? Opuštanje? Mene to ni malo ne opušta.
Kažeš da je nacija sklona sportu, obično zdravija, a da je za decu korisno da se bave sportom. Odlično, slažem se u potpunosti. Zato tražim da RTS vrati onih milion evra poreskih obveznika, novac koji su potrošili da im dupe vidi put, a zatim da one milione, koje je takođe dala država, vrate i svi sportisti, koji su za naše uslove bogati i prebogati, pa da konačno deca u mom gradu dobiju zatvoreni bazen ili priliku da odu na Kopaonik i nauče da skijaju. Desetine i stotine hiljada dece u ovoj zemlji, na koju se pozivate, a to ne vidite kao patetiku, nema priliku da nauči da skija ili pliva iz više nego očiglednih razloga. To je takođe sport, zar ne?