Iz pogona nove fabrike u Šidu, prve u Srbiji, godišnje moglo da izađe oko 100.000 tona biodizela, goriva koje se sve više traži
Prve količine biodizela proizvedenog u Srbiji trebalo bi da poteku u prvom kvartalu naredne godine: polje suncokreta u Vojvodini
Industrijski deo Pančeva danas najverovatnije ne bi bio u oblaku „otrovnog dima” – i ne bi se zbog zagađenosti vazduha u tom gradu sirene za hemijsku uzbunu oglašavale gotovo svaki čas – da je proizvodnja biodizela uzela maha 1994/95. godine. Tada je, naime, u Srbiji napravljen državni projekat za proizvodnju bioekološkog goriva budućnosti, koje je bilo uključeno u energetski bilans zemlje – sa planiranih 50.000 tona goriva godišnje. A da je to urađeno Srbija bi danas stajala rame uz rame sa Nemačkom, Francuskom, Italijom i Austrijom – zemljama Evropske unije koje su se još pre tri godine posebnom direktivom obavezale da će obezbediti minimalne proporcije biogoriva i osloboditi ga poreza kako bi bio konkurentniji dizelu i benzinu.
Tehnologija prerade „običnog jestivog ulja” u biodizel bila je još pre jedanaest godina dovoljna za proizvodnju ovog pogonskog goriva. Međutim, kako i danas potvrđuju u Privrednoj komori Srbije, tada to očigledno nekome nije odgovaralo. (U želji da se domognu zarade, prodajući tih godina i dalje dizel u plastičnim bocama, mešetari su išli dotle, pričaju u komori, da su tržištu podmetali nedovoljno prerađeno ulje koje bi tek „malo” obogatili hemikalijama i pravim dizelom. Epilog je bio katastrofalan. Uništeno je više od 1.000 dizel-motora u zadrugama Vojvodine...)
Međutim, sada se stvari ipak menjaju. Prve količine biodizela proizvedenog u Srbiji trebalo bi da poteku u prvom kvartalu naredne godine, nakon što se završi gradnja fabrike u Šidu. Ali može se reći da se ovo visokokvalitetno ekološko pogonsko gorivo već „primilo” u prestonici, što je nedavno i potvrđeno na probnoj vožnji autobusima na linijama 511 i 55, koji su umesto nafte koristili alternativno gorivo dobijeno iz uljane repice i suncokreta. A ukoliko bi se proširila saradnja između GSP-a i Viktorija grupe, u čijem sastavu je i pomenuta fabrika, i ukoliko bi biodizel postao pogonsko gorivo javnog prevoza, Beograd bi uskoro bio uvršten u „zelenu mapu gradova Evrope”.
Procenjuje se da bi iz pogona šidske fabrike, najveće na prostorima bivše SFRJ, a prve u Srbiji, godišnje moglo da izađe oko 100.000 tona biodizela, kaže Jelena Mitrović, menadžer projekta u Viktorija grupi, dodajući da to neće zadovoljiti ni tri odsto potreba za tim proizvodom na tržištu Srbije.
Sporazumom o energetskoj zajednici Srbija je bila u obavezi da do kraja maja ove donese direktivu o uvođenju biogoriva, ističe ona. Argumenata za uvođenje tog goriva, inače, ima na pretek. Sva dosadašnja ispitivanja pokazala su, recimo, da motori sa pogonom na biodizel emituju manje dima i čestica za više od 40 odsto, a ugljovodonika za čak 65 odsto, kao i da biodizel ne oštećuje motor, već, naprotiv, da dobra mazivna svojstva ovoga goriva doprinose manjoj potrošnji... Sem toga, prosečnim prinosom od oko tri i četiri tone po hektaru, cenom od 200 evra po toni i zaradom od 800 evra po hektaru, uljana repica – od koje se pored ostalog dobija biodizel – spada u red najprofitabilnijih ratarskih kultura.
Biodizel je gorivo koje se dobija iz sirovog ulja soje, repice i suncokreta, energetski obnovljivih izvora. Izuzetnog je kvaliteta i koristi se umesto dizel-goriva fosilnog porekla u motorima sa unutrašnjim sagorevanjem, kao i za loženje. Može se upotrebljavati samostalno ili u mešavini sa dizelom dobijenim rafinacijom sirove nafte i to u bilo kom odnosu. U zavisnosti od udela biogoriva u mešavini biodizeli se nazivaju:
- B-100 (čist, 100 odsto biodizel),
- B-5 (pet odsto biodizel i 95 procenata fosilni dizel) i
- B-20 (20 odsto biodizel i 80 odsto fosilni dizel).
Kako još nije iskoristila sopstvene mogućnosti za gajenje uljane repice i proizvodnju biodizela, Srbija ima izvanredne uslove za razvoj ovog biznisa i odlične uslove da od njih stvori izvozne proizvode. Primera radi, samo je Nemačkoj potrebno 2,5 miliona tona biodizela godišnje, a cena je 450 evra po toni. Proizvodnja ovog goriva po Kjoto protokolu do 2010. godine treba da se poveća sa sadašnjih dva na 5,7 odsto, a do 2020. na čak celih 20 procenata.
Biodizel se, inače, može dobiti iz biljnih ulja svih uljarica, a planirane sirovine koje će se koristiti u Šidu za proizvodnju biodizela jesu soja – 40 odsto i suncokret i uljana repica – po 30 procenata. Takođe, biodizel se može dobiti od korišćenih biljnih ulja i masti, ali uz odgovarajući prethodni tretman, što ujedno utiče na smanjenje zagađenja prouzrokovanog ispuštanjem takvog otpada.
Stručnjaci procenjuju da se u Srbiji za period od pet do sedam godina mogu proizvesti sirovine za 30 fabrika biodizela do 10.000 tona korišćenjem 200.000 hektara slobodnog zemljišta. Korist je ogromna:
– 300.000 tona biodizela,
- 450.000 tona sačme,
- 36.000 tona glicerina,
- 180 tona lecitina koji je važan u proizvodnji lekova.
Razlog više da Srbija ne čeka s proizvodnjom biodizela i uzgajanjem uljane repice jeste i podatak da je njena izvozna cena ove godine bila između 185 i 195 dolara po toni, nasuprot cenama suncokreta od 175 evra i soje od 195 i s tendencijom pada zbog hiperprodukcije. Upravo to pokazuje da repica postaje i najskuplja uljana kultura.
U Srbiji je ove godine proizvedeno oko 5.500 tona uljane repice. Samo je Viktorija grupa ugovorila proizvodnju na 2.200 hektara. Međutim, sve količine su izvezene u Austriju i Nemačku kao merkantilno zrno, jer se gradnja fabrike u Šidu još privodi kraju. Realno je očekivati da će se naredne godine dobiti oko 20.000 hektara pod uljanom repicom, s tim što bi ovoga puta najveći deo trebalo da bude prerađen u prvoj srpskoj fabrici u Šidu.
Ciljne grupe na domaćem tržištu koje će, prema rečima Jelene Mitrović, koristiti biodizel jesu gradsko saobraćajno, komunalna preduzeća, transportni sektor i poljoprivredni proizvođači. Ukoliko se nađe zajednički jezik sa NIS-om (umešavanje od pet odsto u evrodizel, što rade sve svetske kompanije za proizvodnju mineralnog goriva) znatno bi se povećao i plasman na domaćem tržištu. Proizvodnja biodizela po toni, međutim, skuplja je dva i po puta od proizvodnje fosilnog goriva i zato je neophodno da bude on oslobođen akciza i da se nađe u grupi proizvoda sa manjom poreskom stopom. Takođe je značajno i povećanje stimulacije za setvu uljane repice poljoprivrednim proizvođačima. Biodizel, kao gorivo budućnosti, jeste korak napred na putu koji čeka Srbiju za priključenje Evropskoj uniji, ističe Jelena Mitrović.
Vojvodina sama može da proizvede vrlo velike količine uljane repice koja se koristi kao baza za proizvodnju, dok za ostatak Srbija ima mogućnosti da proizvede bioetanol koji predstavlja zamenu za benzin. A sve to zahvaljujući velikim prinosima pšenice i kukuruza, koji se mogu proizvoditi u još većim količinama.
Ovom proizvodnjom smanjila bi se i zavisnost Srbije od uvoza nafte, koja je sve skuplja. Osim toga, uljana repica može da se uzgaja i u centralnoj Srbiji, odnosno u krajevima do 700 metara nadmorske visine.
Jasna Petrović