Ukoliko je nekom dosadno da proverava svih osam mogućnosti, postupak se može malo skratiti.
Pretpostavimo, na primer, da A i C govore istinu. Tada iz a) dobijamo da i B govori istinu, ali onda puca c) — proveri. Dakle, bar jedan od A i C laže.
Pretpostavimo da A laže. Tada se ono iz c) „A ili B govori istinu“ svodi na „B govori istinu“ (’ne-te’ se može brisati iz disjunkcije), tj. rečenica koju kaže C svela bi se na „B laže akko B govori istinu“, a ovo je očito netačno — zaključak je da tada i C laže. Dalje, u izjavi koju daje B dobili bismo ’ne-te’ ispred implikacije, pa je cela izjava tačna (bez obzira na istinitost onog posle implikacije) — pa B govori istinu. E, sada puca a) — proveri.
Preostalo je samo, dakle da
A govori istinu, a
C laže. Tada iz b) dobijamo da
B govori istinu (istim rezonom kao na kraju prethodnog pasusa). Može se proveriti da ovo zaista ispunjava sve tačke.
Ljubičice crvena, što si plava kô zelena trava.