Polje Accept-Language sadrži podatke o jezicima koje je izabrao korisnik.
Ono je u obliku:
jezik[; q=x](, jezik[; q=x])*
Znači, prvo podelite celo ovo polje na zarezima, pa zatim razdvojite kôd od koeficijenta na tačka-zarezu. Koeficijent nije neophodan, a tada se podrazumeva vrednost 1.
Npr. ako je vrednost ovog polja: „sr, hr; q=.5, en; q=.1, ru; q=.3“, to znači da korisnik „želi“ sledeće jezike:
— sr (srpski) bi najradije
— hr (hrvatski) ako nema srpskog
— ru (ruski) ako nema srpskog ni hrvatskog
— en (engleski) ako nema nijednog prethodnog
Ovo istovremeno označava da korisnik ne želi npr. nemački, ali uglavnom čitači propuste i nenavedeni jezik, ako već nije moguće zadovoljiti afinitete.
Takođe, značaj koeficijenta je veći u slučaju „pregovaranja o sadržaju“ (content-negotiation), pa npr. ako korisnik želi text/xml sa q=1, a on je dostupan samo na ruskom jeziku, dok korisnik prihvata i text/html sa q=.7 koji je na serveru dostupan na hrvatskom, onda će dobiti hrvatski text/html (0,7*0,5=0,35 veće od 1*0,3=0,3). Znači, HTTP RFC za detaljno i pažljivo baratanje svim Accept* poljima.
Možda se moje mišljenje promenilo, ali ne i činjenica da sam u pravu.