Prvo solarno jedro se nije ni razmotalo pre nego što se srušilo u Barencovo more.
U začetku je propao pokušaj da nova svemirska jedrilica jedino na sunčanim zracima zaplovi oko Zemlje, bez ijednog drugog pogona. Samo 83 sekunde posle izbacivanja sa nuklearne podmornice, u noći između utorka i srede, ruska raketa „volna” – svojevremeno zamišljena da ispaljuje atomsku smrt na neprijatelje – raspala se ne stigavši u putanju na visini od 800 kilometara oko naše planete.
Ni pređašnja nastojanja da se slični poduhvati izvedu nisu urodila plodom.
Skalamerija teška 112 kilograma, sastavljena od osam izduženih, jednakokrakih trouglova nalik lopaticama vetrenjače, površine 600 kvadratnih metara, trebalo je da se rasklopi pomoću pneumatskih cevi u veliku okruglastu lepezu koja plovi na sunčevim zracima.
Na zvezdanim zracima
Znali ste za jedrenje na morskim talasima i u vazduhu, sada to pokušavaju da izvedu i u kosmosu. Takvu zamisao je, pre svih, pomenuo Johan Kepler 19. aprila 1610. godine u pismu Galileju Galileju („pripremiti brod ili jedra prilagođena nebeskom povetarcu”).
Prohujala su gotovo četiri stoleća da se sanjarenje proslavljenog astronoma pretoči u javu.
Petogodišnji poduhvat Planetarnog društva iz SAD, čiji je jedan od osnivača pokojni kosmolog Karl Sagan, predstavljao je kamen-međaš u budućem kosmičkom jedrenju. Ukoliko se jedrenje oko naše planete pokaže opravdanim, označiće prekretnicu u proučavanju dalekih kosmičkih prostranstava. Letelice novog pokolenja zamišljene su da plove daleko izvan Sunčeve planetarne porodice, i to samo na zracima zvezda.
Protekle su decenije dok nisu smišljeni novi materijali, u isti mah i čvrsti i laki, da bi se pravila nepoderiva sunčana jedra. Šezdesetih godina se, naime, u vazduhu raspao balon „eho-1”, skrojen od tanušnog filma, a krhotine je sunčani vetar dugo raznosio.
Pre tri decenije čuveni naučnik i futurolog Erik Dreksler predložio je naziv „svetlosno jedro” nagoveštavajući da su svetlosne čestice (fotoni), koje putuju brzinom od 300.000 kilometara u sekundi, u stanju da potiskuju lagane letelice. Poznato je odranije da Sunce (a i ostale zvezde) odašilje dve vrste zračenja: s vremena na vreme (promenljive) mlazeve naelektrisanih čestica, zvane sunčani vetrovi, i neprekidno snopove svetlosnih čestica – fotona.
Svemirska jedrilica „kosmos 1”, osmišljena u Naučnom zavodu „Lavočkin” i Institutu za svemirska istraživanja Ruske akademije nauka, menja položaj svojih razdvojenih jedara – lopatica da bi pod što povoljnijim uglom odbijala sunčeve zrake (svetlost). Stručnjaci je trebalo da prate njen let posredstvom radio-talasa (ima uređaj za satelitsko nadgledanje), a obični posmatrači da vide kao svetlu tačku na nebu.
Rusko obasjavanje
I pre neuspeha rasplamsala se rasprava da li, zaista, prisustvujemo proveri prvog solarnog jedra, kako su je krstili predstavnici Planetarnog društva. Osporavaoci ističu da su prošlog avgusta Japanci nakratko razvili svoje jedro na manjoj visini.
Pažljivi čitaoci prisetiće se, naravno, i ostalih poduhvata, kao što je rusko neuspešno razapinjanje svemirskog jedra 1999. Svetla tačka na nebu iznad srednje Evrope trebalo je da potkrepi ili opovrgne izvodljivost zamisli da se Zemlja noću obasjava iz kosmosa. Naprava se odvojila od rakete koja se nosila i rastočila u delove. U drugom pokušaju su iz zemaljske kontrole zaboravili da uvuku antenu, tako da je i on propao.
U međuvremenu i stručnjaci NASA usavršavaju svoje kosmičko jedro, stotinu metara u prečniku, koje će terati mikrotalasi na visini od 300 kilometara. Sa ubrzanjem od 60 kilometara u sekundi, oni očekuju da će takva letelica stizati do Marsa sedam puta brže od sadašnjih. Da bi to postigla, morala bi da ima (mikrotalasni) motor od 60 megavata, a današnji jedva dostižu silu od pola megavata! Prvo ispitivanje dogodiće se tek 2010.
U svakom slučaju, cilj novog američko-ruskog poduhvata bio je da se ispita besplatan fotonski pogon za buduća dugotrajna kosmička putovanja.
Stanko Stojiljković