San svakog oblika života je da njegov progonitelj nestane... ali ispunjenje nekih želja znači propast. Krize upravo i nastaju zato što kapital teži da učini svoje održanje nerizičnim i što mu bolje ide u tome, to efikasnije dovodi do ispunjenja svoje destruktivne želje. U Paleontologiji postoji termin "Gigantizam". On se odnosi na pojavu naglog i ubrzanog porasta prosečnog rasta neke životinjske vrste neposredno pre nego što ista naglo izumre (naglo... u razmerama geoloških epoha...). Otprilike, biti velik je dobro za jedinku, jer ubrzo više nema prirodnih neprijatelja... ali za vrstu to nikako nije dobro - životni resursi se brzo iscrpe i nema fine regulacije broja jedinki, kvant je suviše veliki.
Na kraju se sve svede na merkantilizam. Ako svo moje bogatstvo pređe kod tebe (a to jeste krajnji, asimptotski cilj svake krive bogaćenja), ja više nemam da ti plaćam, ti nemaš šta da kupiš od mene svojim parama i ako se to stanje produži, svi skončavamo u grču. Neko (Država) mora da non-stop "potkresuje živicu" i održava manje-više ravnotežno stanje. Na žalost, pri velikoj koncentraciji anhidrida moći (novca) na jednoj strani, lako je izazvati simpatije države (ljudi na vlasti) prema sirotim zaslužnim industrijalcima, (ne, novi termin je samo kratko "industrijama", što nekako stvara predstavu armije običnih ljudi u plavim ili belim kombinezonima čija svakodnevna skromna porodična sreća zavisi od dobre volje države), tako da je to uglavnom nerešiv problem. U feudalizmu su se makar borbe završavale pretvaranjem najjače moći u novu vlast, a sada, sa svim modernim demokratskim ograničenjima na njoj, vlast nije slađa od bogatstva, ono je veća moć i to bez dosadnih odgovornosti. Mada ima i takvih eksperimenata (Berluskoni, Karić, ...), verovatno proisteklih iz neiskustva ili kratkoročnih ciljeva vađenja iz trenutne neprijatne situacije sa aferama.
Na žalost, krize su zato neminovnost, možda bar dok ne uspostavimo nepotkupljivu, robotsku vlast baza znanja. :)