Citat:
mjanjic: Koja slučajnost, baš juče gledao neke video klipove na YT, naletim na ovaj u linku, jedan od gostiju priča kako, eto, nikad nije kasno da učite nešto novo, a drugi gost negde na 1:13:16 pomene da je najvažnije ulagati u
mentalno zdravlje:
Sve je to individualno. Neko moze da izdrzi stres, neko pukne ranije. Jedina mudrost u tome je da se na vreme pozabavis samim sobom, osluskujes sebe i ukapiras kada ti je vreme da pritisnes "eject" u kokpitu ... pre nego sto te zahvati plamen motora i izgoris sa sve avionom u kome sedis.
Nismo svi isti i nismo jednaki. Nikada nismo ni bili! I dok jedan covek kaze:
Citat:
Previse misliti, sta ce biti ako ovo nije dobro, dovodi do anksioznosti .
drugome je bas to preterano razmisljanje lepota tog posla, a taj konstantni stres de facto dusevna hrana. Imas ljude koji obozavaju stresne poslove, jer im to podize adrenalin, dopamin, testosteron i sta ti ja sve (ne) znam ...
A imas i one koji radije rade kao optometristi, audiometristi, arhivari, bibliotekari ... i tako celog veka. Za te poslove kazu da su najnizeg nivoa stresa.
Sve zaviis od coveka.
Citat:
Uglavnom, veliki trend na Zapadu je da se napuštaju velike kompanije nakon nekoliko godina, neki pokrenu svoj startap, neki rade kao frilenseri, a ima i slučajeva da sa ušteđenim novcem putuju po svetu, uglavnom izaberu države gde je standard niži, pa je sve jeftinije, gde praktično mogu tako nekolio godina da funkcionišu sa relativno niskim troškovima.
Stvar je u tome da se u velikim kompanijama teško napreduje, da uvek ima onih koji imaju bar isto toliko talenta, plus rade 20 sati dnevno, da ne pominjem kad vam uvale projekat koji je u startu osuđen na propast i da kasnije upravo zbog te "reference" ne možete da napredujete.
To nije nista posebno novo, to je tako bilo oduvek. Potrazi pojam
downshifting.
Novo je jedino to sto je ta pojava pocela da uzima maha i medju prvom generacijom imigranata na zapadu, gde tako nesto do sada nije bilo toliko cesto. Kada neko iz Kalkute, Kabula, Karacija ili Beograda dodje da radi u Silicon Valley, on se penje na korporativnoj lestvici bez obzira ima li realnu zelju, strast i smisla za tako nesto. Cesto u tom procesu koristi laktove, a ako treba gazi i preko leseva drugih. Ako jos ima i neku diplomu u dzepu, uvek ce reci: "Pa nisam ja valjda zavrsio fakultet da bih ... (dopisite sami)". Nazalsot, i oni pucaju sve cesce (ne samo u IT svetu) i ruka im poseze ka crvenom dugmencetu u kokpitu ...
Medjutim, razlog katapultiranja iz korporacija nije uvek samo stres i kolicina bull$h1ta koja ide uz posao na takvim mestima (procesi, procedure, pravila, sastanci - pogotovo oni back-to-back sastanci koji ti pojedu dan) ... vec problem sto se na tim mestima osete otudjeno od drustva, beskorisni za drustvo, osete se da ne doprinose dovoljno svetu koji ih okruzuje ... i onda vidis da je neki s/w developer ili bivsi project/program/product manager dao nogu i postao - pekar, poslasticar, kuvar veganskih specijaliteta, organski farmer, vlasnik radnje s vocem u nekom malom mestu ... npr. u nekoj Italiji ili Portugaliji, gde ga svi poznaju, popricaju s njim, prihvate ga delom svoje zajednice i gde se on oseti da svojim radom doprinosi toj zajednici i cini to mesto lepsim za zivot. E, to je zapravo razlog.
A ima i onih koje nije briga za ovo sto sam napisao, vec samo kazu: hocu pare, samo pare, daj mi pare, pare, pare ...
Ali isto tako, imas ljude koji ostaju verni svojoj struci i sa 70+ godina. Imam jednog takvog kolegu, covek je bio autor nekih prastarih RFC-ova iz sredine 80-ih ... i dobar deo arhitekture Interneta je zasnovan na nekim paradigmama i postulatima koje je on dao jos tada. I koji jos uvek kodira, verovali ili ne! Redovno posecuje IETF skupove. I voli to sto radi! Ali i on to radi prevashodno zato sto oseca da svojim radom doprinosi necem vecem, da je deo neceg veceg i da jednog dana sebi moze da kaze da je radio na necemu sto jeste doprinelo razvoju nase civilizacije.
Slican motiv koji su imali i ljudi koji su radili za NASA 1969. godine, ljudi koji su se igrali mainframe-ovima i napravili ARPANE, ljudi koji su radili za Stiva Dzobsa u vreme razvoja prvog Apple PC-a, ludi koji su ucestvovali u razvoju iPod, iPad, iPhon i svega s prefiksom "i" ...
Ali danasnje vreme je isto tako oliceno pohlepom svih tih korporacija, koje svakom zaposlenom, cak i najtalentovanijem, od prvog dana skresu u lice kako je zamenljiv poput para smrdljivih kineskih patika, kako ce ga sutra vrlo rado zameniti za jeftinijeg radnika - ako treba i nekog iz neke zemlje treceg sveta, kako ce uostalom sav biznis iseliti u tu zemlju treceg sveta itd. Sve to stvara kod coveka najpre stres, a onda apatiju i jednostavnu predaju. Jer predaja na kraju ispadne jedina opcija. Jer cak ni u najludjim snovima u takvom svetu samog sebe tesko mozes da shvatis delom neceg veceg, znacajnog i boljeg za svet koji te okruzuje kada ukljucis tv, a tamo neke reality-starlete, deca ti hipnotisana Tiktokom, nikoga vise ne zanima skola ... a na poslu ti kazu da si zamenljiv. Direktno ili uvijeno. Onda zaista stavis prst na celo i mislis se: da li sam ja deo necega ili samo saucesnik u ovom globalnom zlocinu protiv covecnosti, koji polako, ali isigurno vodi svet u ambis? Ili samo kradem bogu dane?
Nekog desetog opet nije briga ... i tako dalje.
Kao sto rekoh - sve zavisi od coveka.
[Ovu poruku je menjao B3R1 dana 26.07.2023. u 18:38 GMT+1]