Naleteo sam na ovu temu a onda sam je celu pročitao.
@pisac tema ti je odlična, jaka i suštinski veoma važna za nas Srbe, ali si je kasnije razvodnio u svojim raspravama.
Kažu neki pametni:
„Ako postoji određeni problem onda postoji i rešenje tog problema”
tako da
@pisac nisi u pravu kada kažeš da je celoj priči kraj i da ćemo nestati. Ako nešto nestaje pre toga mora da nastaje.
Pored toga stekao sam utisak da nervozno poskakuješ u stolici za računarom, dok odgovaraš na poruke sa ciljem da uveriš i druge u ono u šta duboko veruješ. Džabe je da slepcu pričaš kuda da ide.
Dakle, problem „bela kuga srba - slab natalitet” a vezano za ovu temu, uzročno-posledično je povezano sa mnogim faktorima koji ga grade, dok eliminacijom ovih faktora - pojavu sprečavamo. Novac nije jedini faktor, niti je najvažniji. Materijalno stanje samo stvara određenu sigurnost koju ljudi žele da poseduju pre nego što se odluče za rađanje deteta. Ono je po prirodi prividno, subjektivno i vezano za pojedinca i životne prilike u kojima se nalazi.
Neko će davati novac i menjati pampers pelene svojoj bebi, a neko će prati usrane pelene, kako si rekao na početku, što sam i ja radio na smenu sa svojom ženom za svo troje dece, naša tri sina, koja su sada na fakultetima. Rekao bih da je ova situacija vezana više za stanje svesti i vaspitanje, nego za novac kojim smo raspolagali.
Porodica, kao osnovna ćelija društva, sve se više urušava. Sa slabljenjem porodice slabi i država sa kojom kapitalistički moćnici mogu da rade što god im je volja. Iz tog i drugih njima važnih razloga moćnici naređuju a poslušnici donose zakone, kao što je ovaj o zamislite seksualnom uznemiravanju žene od strane muškarca(što je u direktnoj suprotnosti sa prirodnim nagonom o produženju vrste), po kome
žena može da ga tuži ako joj se on udvara na način koji joj ne odgovara. KAKVA BOLEŠTINA. Kao rezultat imamo manje brakova i manje dece. Za ovaj zakon DRUŠTVO TREBA DA SE POBUNI I TRAŽI DA SE UKINE, ali ono nije na tom nivou svesti dovoljno razvijeno i jedinstveno da ga primeti kao problem.
Što je industrijalizacija prisutnija i jača, utoliko više propada porodica. Sa razvojem industrije razvijao se i krupan kapital koji živi od jeftinog radnika, koji je inače lako zamenjiv.
Ako sada pogledamo širu sliku, i vratimo se u kameno doba, videćemo da je i tadašnji čovek želeo više (materijalnog) i bolje za svoje pleme. Tada su IZ STRAHA OD GLADI nastali ratovi za resurse. Kasnije su određene grupe uvidele da mogu da manipulišu sa tuđim strahom zarad svoje naravno sada uvećane materijalne koristi, koje im za sam život realno ne trebaju.
Potrošačko društvo i bolesni kupoholici su danas na svom vrhincu.
Kupuje se sve - i što treba i što ne treba za sam život.
Neko će sigurno da pita: „...a šta je to što nam govori šta je neophodno a šta ne za sam život?”
Srce, duša, unutrašnji glas, intuicija i želja da se žrtvuje lično zarad kolektiva, odnosno više dece u porodici.
Ovo je jedno od rešenja problema niskog nataliteta.
Tu bolest kupovanja stvorili su i razvili u kapitalističkum laboratorijama finansijski moćnici (kako bi ovi bolesnici pomahnitalo kupovali) sa višestrukim ciljevima od kojih je glavni da imaju još više. Moćna kapitalistička aždaja guta sve na svom putu razvoja. Običan mali čovek(čak i kupoholik) za nju je gotovo nevidljiv.
Trenutno materijalno vlada nad duhovnim.
Citat:
Miroslav Jeftić:
Citat:
bananaphone: Miroslave - koliko ljudi je kupovalo Air Max patike jer su im trebale da bi igrali basket 90-tih?
Razumes li da vrednost zbog koje su kupovane te patike nije sadrzana u funkcionalnim, estetskim ili nekim drugim objektivnim svojstvima tog predmeta?
To je osnovni princip potrosackog drustva.
Razumes li razliku izmedju coveka koji trenira kosarku i potrebna mu je odgovarajuca oprema - poput patika - koji kupuje te patike iz objektivne potrebe, i coveka koji te iste patike kupuje da bi istakao svoj socijalno drustveni polozaj u Srbiji 90-tih?
Obojica su dobili vrednost iz tih patika, jedan je dobio potrebnu opremu da bi se bavio sportom, a drugi je dobio predmet koji ga u potrosackom drustvu stavlja u drustveno socijalnu kategoriju kojoj zeli da pripada.
Cemu toliki otpor da se shvati ocigledno, uopste ne razumem...
Pričaš o potrošakom društvu - potrošačko društvo nije kada 0,1% ide u Grand na Kopu ili u kockarnicu u Cirihu ili kad 1% nosi Air Max patike, a 99% ih ne nosi, ne znam da li ti razumeš? :)
Dodao bih ovde da potrošačko društvo čine i ovi što malo kupuju, koliko mogu ili žele, a i ovi drugi što mnogo kupuju, koliko hoće, čak i preko svojih (sa moje tačke gledišta) realnih potreba. Razlika je očigledna kao i procenti.
Što je društvo bogatije procenat kupoholika(bolesnika) je veći i obrnuto. Istovremeno procenat „normalnih” potrošača sukcesivno prati ekonomske prilike.
Izvinjavam se, baš sam se raspisao...
Evo i jedna pouka:
„Bio jednom jedan biznismen, koji je šetajući plažom kraj malog Brazilskog sela, ugledao jednog ribara kako sedi pod drvetom, puši svoju cigaretu i uživa u prelepom prizoru koji je bio pred njim.
Kada ga je biznismen upitao zašto sedi pod drvetom i puši, a ne radi ništa, ovaj mu je odgovorio,
kako je uhvatio dovoljno ribe za jedan dan.
Čuvši to bogataš mu ljutito reče: Zašto ne uhvatiš više ribe umesto što sediš tu u hladu i gubiš vreme?
Ribar ga upita: Šta bih ja radio sa tom ribom?
Biznismen: Ribu bi mogao da prodaš. I kada bi uštedeo dovoljno novca, mogao bi da kupiš veći čamac.
Ribar: Šta bih onda radio?
Biznismen: Mogao bi da ideš na pecanje u dublje vode i uhvatiš još više ribe, zaradiš još više novca.
Ribar: Šta bih onda radio?
Biznismen: Možeš da kupiš mnogo čamaca i zaposliš još ljudi da rade za tebe i tako zaradiš još više novca.
Ribar: Šta bih onda radio?
Biznismen: Mogao bi da postaneš bogat čovek, biznismen kao ja.
Ribar: Šta bih onda radio?
Biznismen: Pa onda bi mogao da uživaš u svom životu.
Ribar: To je ono što sada radim?”
I još jedna...
Bio jednom jedan dečak, čija je porodica bila veoma bogata.
Jednog dana njegov otac ga je odveo na put do jednog siromašnog sela. Cilj putovanja bio je da pokaže svom sinu, kako žive siromašni ljudi, kako bi on kada poreste umeo da ceni svoje bogatstvo.
Tako su stigli na do sela, na jednu farmu, kod jedne veoma siromašne porodice.
Oni tamo provedu nekoliko dana i na povratku, otac je upitao svog sina , da li mu se svidelo putovanje.
"O, bilo je sjajno, tata " - dečak je odgovorio.
" Da li si primetio, kako siromašni ljudi žive? " . " Da, jesam ",
- rekao je dečak.
Otac je zamolio sina da mu ispriča svoje utiske sa njihovog putovanja".
"Pa mi, - počeo je dečak, imamo samo jedanog psa, a oni imaju četiri. U našem vrtu se nalazi bazen, dok oni imaju reku , koja nema kraja. Imamo skupe lampione, ali oni noću imaju zvezde iznad svojih glava. Mi imamo samo mali komad zemlje, dok oni imaju beskrajna polja . Mi moramo kupovati hranu, a kod njih ona raste. Imamo veliku ogradu za zaštitu naše imovine, njima to ne treba, jer imaju prijatelje da ih štite."
Otac je bio zapanjen, nije mogao da kaže ni reč.
Onda je dečak dodao : "Hvala ti, tata, što si me doveo da vidim koliko smo mi siromašni."
Kada neko nešto hoće - nađe način, kada neće nađe razlog