Kao što si i sam primetio u zaključnom postu svi mi imamo različite impresije iz različitih perioda u kojima smo odrastali.
Zato, kao što Devangari predlaže, ipak je najbolje gledati brojke i rezultate.
Ta dekadencija koju si opisao u postu koji se odnosi na osamdesete godine nije pala s Marsa. Sve su to produkti tog sistema.
Zašto su statistike o obrazovanju koje je naveo Devangari tako poražavajuće? I pored propagirane jednake šanse za sve i besplatnog obrazovanja do kraja visoke škole, ispada da je sistem plaćenog školstva dao bolje rezultate. Mislim da je to zato što u socijalizmu koji nema za cilj profit i bogaćenje pojedinca, a odatle ni motivaciju za lično usavršavanje, to normalan sled događaja. Ako bogaćenjem ne možeš sebi da obezbediš kvalitativno značajno bolji život od proseka, onda nema motivacije ni za lično usavršavanje. S druge strane, socijalizam je vlast proletarijata. U socijalizmu je poželjno da što veći procenat naroda bude upravo proletarijat. Konačno, negativna selekcija je u tom sistemu vladala od prvog dana. Što si gori - to si bolji za sistem. Važno je samo da poslušno dižeš ruku na partijskim sastancima.
Neoklasična ekonomska teorija kaže da se odluka o nastavku obrazovanja donosi na osnovu današnje vrednosti budućeg profita. Ako oceniš da je današnja vrednost budućeg profita manja od vremena i novca koje uložiš u obrazovanje i zarade koje si se odrekao tako što se nisi odmah posle srednje škole zaposlio, onda nećeš nastaviti obrazovanje. U suprotnom ako oceniš da će tvoj budući profit nadoknaditi žrtvu koju si podneo, onda ćeš nastaviti sa obrazovanjem.
U socijalizmu gde je razlika u standardu života sa srednjom i visokom školom prilično mala, mladi ljudi nemaju podsticaja da ulože vreme, novac i trud u visokoškolsko obrazovanje. Zašto bi to radili kad od države dobiju stan, dobiju radno mesto (ne posao), sa sigurnom platom, dugačkim godišnjim odmorom, regresom, toplim obrokom, i svim ostalim pravima i privilegijama koje se ne stvaraju na osnovu realno dobrog poslovanja i profita firme. Sve te pare, drugarice i drugovi, došle su iz tri izvora: 1. nacionalizacije 2. otimanja poljoprivrednih viškova 3. SAD da bi ostali van zone uticaja SSSR 4. zaduživanja.
Socijalizam u SFRJ je pojeo supstancu. Uništio je fizički predratni preduzetnički stalež. Uništio je politički nepodobne intelektualce koji su bili okosnica naučnog i kulturnog života pre rata. Stvorio je 23 miliona ljudi nesposobnih da se brinu o sebi i naviklih da im sve u životu bude servirano na tanjiru. Negativnom selekcijom je na mesto elita doveo uvlakače i dupelisce.
Moj deda je, na primer, bio artiljerijski kapetan u vojsci pre II sv. rata. Zarobljen je prvih dana rata i ceo rat je proveo u zarobljeništvu u Nemačkoj. Kada se vratio, nova vojska nije imala nikakvog stručnog kadra. Deda ni po koju cenu nije hteo da postane član partije. Moj otac se rodio 1946. Kao beba se razboleo i dobio visoku temperaturu. Penicilin je bio dostupan samo partijskim kadrovima. I tako... rekli su mom dedi da može penicilin kad se bude sa porodicom popeo u voz za Zadar da ode na tamošnju artiljerijsku akademiju da predaje balistiku. I tako je i bilo. Kad su se sa bolesnim detetom popeli na voz, dobili su penicilin.
Nije mi bila namera da ilustrujem okrutnost režima. To je poznata stvar. Namera mi je bila da objasnim koliko je ta poratna zemlja potpuno uništila stručni kadar da su morali jednog običnog kapetana da nateraju da predaje na vojnoj akademiji.