gde mozes svaku memorijsku lokaciju da pogledas i promenis (PEEK i POKE komande u BASIC-u) - da mozes da pristupis npr. direktno svakoj adresi ekranske memorije (tj. pikselu (od npr. 640x480 njih na ekranu (sto je dobra rezolucija za PPC))) ili registrima (memorijskim adresama) parametara zvuka ili RAM memoriji u koju program smesta podatke prilikom svog rada (RAM za ono sto program stvara automatki pri radu bez brige programera i RAM za programerove svrhe), pa cak i RAM memoriji u koju je sam program ucitan ili pristup svakoj mem. adresi ulaznih/izlaznih uredjaja (tastatura, prikljucak za dzojstik/mis/svetlosnu olovku (kod PPC-a bi to bilo ocitavanje touchscreen hardvera), stampac, "digitalni kasetni uredjaj" :) , kertridz, disk jedinica (SD kartica u slucaju PPC-a (ili bar jedan njen deo (datoteka u sustini) koji si rezervisao da po njemu mozes da brljas))...) i najdirektnije sto je moguce upravljas svim hardverskim resursima naprave (npr. da: upises piksel direktno u graficku memoriju ekrana kao hardverskog uredjaja (ili kopiras iz memorije postojece sadrzaje (tako igre funkcionisu)); softverski menjas napon na audio izlazu - direktnim upisom vrednosti u memorijsku adresu zaduzenu za zvucnik kao hardverski uredjaj (cime mozes da generises bilo kakve zvukove ili kopiras 'semplove' iz datoteke ili dobijene programom); citas koji bit je ukljucen direktno pritiskom na koje dugme tastature ili dzojstika; upravljas BlueTooth odasiljacem/IR portom itd.).
U neku ruku ona engleska izreka 'Back to basics.' - nesto da zaista razumes kako naprava unutra radi*, a ne da je obavijeno velom misterije (oblandama programskih komadi kojih ima mali milion, cije su mogucnosti striktno i bespogovorno ogranicene, i koje, uzgred, cine da racunar radi na 10% od brzine koju bi inace mogao da izvede i uopsteno - nemas apsolutno nikakvog pojma kako to (iznutra) radi...)
*jer sve je to u sustini isto - sve je to gomila tranzistora PC je isto sto i Commodore 64 samo sto ima brzi procesor, vise memorije - i, konsekventno, manje je zapetljan kad ima prostora 'koliko ti dusa iste'
(A sto se tice programiranja - u takvom programerskom okruzenju nalik na ono kod starih kucih racunara - imas samo osnovne programske reci (one putem kojih pravis logicku strukturu koja kanalise podatke - sto program DOSLOVNO jeste) - kojih je malo tako da je PRELAKO nauciti programirati, a za sve ostale mogucnosti koristis direktan pristup memoriji - prosto.)
(Naravno na Commodore-u si bio groteskno ogranicen - 4-bitna grafika, 64kB memorije (oko 38kB za BASIC program - mizerija), onda - zbog racionalizacije trosenja memorije - jednu te istu memoriju si mogao da koristis za sta god si hteo - npr. imas pokazivace memorije koji kazu racunaru gde se nalazi memorija koju racunar BUKVALNO prikazuje kao sliku, a u toj istoj memoriji moze da bude smesten program ili ono sto nastaje izvrsavanjem programa (promenljive itd.) - opsta skucenost - cak - ni od te bedne 4-bitne grafike ne mozes k'o covek ni da dodelis boju piksela nego moras da prepolovis rezoluciju i onda tek imas samo 4 boje umesto 16; dok na napravi kao sto je Pocket PC - imas resursa na bacanje - pretpostavljam da sve ima svoju licnu memoriju, ali PPC (a i sve ostalo danas) ima drugi problem - ono sto cini programiranje laksim za nekog ko je u poslu programiranja - e to isto cini programianje za pocetnika nemogucim - jer si vezan za operativni sistem, a u njemu si ukalupljen i kanalisan (sto ima pozitivne i negativne aspekte) - daju ti 1001 (i slovima: hiljaduijednu) programsku komandu (u zivotu ne mozes nikada sve znati napamet) - a ustvari nisi ni svestan da tih 1001 komandu mozes da zamenis - pazi sad: sa SAMO DVE - prosto i jednostavno)
EVO - najkrace receno - da li postoji programersko okruzenje koje pretvara Pocket PC u racunar nalik Commodore-u 64, ali koje direktno koristi sve nadmocne mogucnosti i hardverske resurse Pocket PC-a?
[Ovu poruku je menjao Blablabla dana 31.07.2010. u 00:26 GMT+1]