Amerika (ni)je (vise) Amerika ?

Kako nema?


Bilo bi mnogo, mnogo manje reklama da ne mora da se igra igra zvana "demokratija" . Kapitalizam i demokratija su nespojivi pa je za mase tu reklama, propaganda , advertajzing a sve to zajedno:medijska priprema terena.


CNN (i tome slični) se razgalami kako je liberalni kapitalizam svetinja i kako ce tržiste samo sve najbolje regulisati a
onda sledi obrt: isti taj sad se zalaze za davanje državnih para američkim proizvodjacima automobila.Prvo , država ne sme nikako da se meša u ekonomiju pa onda obrt za 180 stepeni: ako se država ne umeša bice propast USA.


Isto je to bilo i sa Irakom:te Sadam je diktator, te sprema nuklearno i hemijsko oruzje, i još biološko pa onda
opet obrt za 180 stepeni: kauboj što prvo puca pa tek onda pita o čemu se radi Bush je prošle nedelje
izjavio da mu je "žao sto su ga pogrešno informisali o Iraku" pa je on naivan "greškom" okupirao dotičnu drzavu.

A kad se samo setim evropskih "zapadno -demokratskih" kampanja...Pre dvadesetak i više godina tadasnjoj EZZ je trebalo da članice potpišu neki dogovor pa je bila medijska hajka protiv Japana: kao japanska roba ce uništiti svu
zapadnoevropsku proizvodnju, japanci ce pokupovati sve evropske kompanije, evropljani ce morati da rade za japance po 15 sati svaki dan, bice unisten evropski stil zivota...
I nakon što je taj dogovor potpisan sva ta kampanja je stala i nikad više,nikad, nisam naišao na takve tekstove...



Ovo sa naftom je verovatno povezano sa "globalnim zagrevanjem"? Ne kažem ja da se Zemlja ne zagreva, da se led na Arktiku ne topi , ali zar se nije preteralo sa ovom medijskom kampanjom? Vaclav Havel je rekao " da ce za petnaestak godina sva sadašnja histerija o globalnom zagrevanju izgledati smešno". Pa da ,SVAKA medijska histerija posle 15 godina izgleda smešno...

Ko misli glavom razdvoji činjenice i propagandu pa onda gleda ko i zašto vodi propagandu.
I onda se svi delovi uklope u slagalicu.

Bila laz ili ne, ti ces podsvjesno kupiti proizvod "koji ti se cini poznatijim", a marketing je nista vise, do upoznavanje potencijalnog kupca sa proizvodom. Dakle, nije stvar u tome da ti povjerujes u "istinitost" reklamnog bloka, vec da taj neki proizvod svjesno ili ne, odaberes tj. kupis.

Ne bacaju, firme, korporacije itd itd toliki novac uzalud, i to, naravno, nije besmisao. Zapravo, marketing je jedan od najbitnijih faktora uspjesnog poslovanja.

Zanimljiva analiza:

"SAD će se raspasti
Igor Panarin
petak, 05. decembar 2008.

(NIN, 04.12.2008)
Već u jesen 2009. ekonomska kriza bi mogla da izazove građanski rat u Sjedinjenim Američkim Državama, a potom i raspad te države na nekoliko delova. Tako je glasila prognoza koju je pre deset godina izneo doktor političkih nauka, dekan Fakulteta za međunarodne odnose Diplomatske akademije Ministarstva inostranih poslova Rusije Igor Panarin. U to vreme su njegova predviđanja delovala fantastično, ali se sada mnoga među njima stvarno zbivaju. Sada čitaocima predstavljamo novu verziju prognoze profesora Panarina, koja je već na prvi pogled sporna, možda čak ima i potencijal da izazove skandal. Profesor Panarin objašnjava zbog čega su Sjedinjene Države smislile monetarnu reformu, za koga radi Obama i zašto bi Rusiji bilo bolje da uspostavi istinski prijateljske veze sa Kinom.
Igore Nikolajeviču, kako ste uopšte došli na ideju o raspadu SAD, i to još 1998, kada je ta zemlja doživljavala pravi prosperitet i bila neopozivi svetski lider?

- U septembru 1998. u Austriji je održana međunarodna konferencija “Informacioni rat”. Tamo sam predstavio svoje analize. Od 400 učesnika u sali je bilo 150 iz Amerike, i kada sam izneo prognozu da će se Amerika raspasti na delove u sali se začuo ne samo žamor, već pravi krik. Međutim, sve što sam rekao bilo je utemeljeno. Još tada je bilo jasno da je glavna sila koja može da razori SAD zapravo finansijsko-ekonomska. Dolar nema nikakvo pokriće. Spoljni dug Amerike strelovito raste, a njega početkom 80-ih godina prošlog veka uopšte nije bilo. Kad sam prvi put 1998. izneo svoju prognozu o raspadu SAD taj dug je već premašio dva triliona dolara. Danas iznosi više od 11 triliona. To je piramida koja će se neminovno srušiti.

Mislite da će se srušiti celokupna američka privreda?
- Već se ruši. Finansijska kriza je dovela do toga da su od pet najvećih i najstarijih banaka na Volstritu njih tri već prestale da postoje, a dve su na ivici opstanka. Wihovi gubici su najveći u istoriji. Sada je na delu zamena sistema finansijske regulacije na globalnom planu: Amerika više neće biti svetski regulator.

Ko će je zameniti?
- Postoje dve zemlje koje pretenduju na tu ulogu: Kina sa ogromnim rezervama i Rusija kao zemlja koja bi mogla da preuzme ulogu regulatora na evro-azijskom prostoru. Upravo je završen samit dvadesetorice (G-20) u Vašingtonu i dogodilo se nešto veoma indikativno. Učesnici su predočili novu arhitekturu međunarodnih odnosa u kojoj će ključnu ulogu imati MMF. Međutim, Fondu su potrebna finansijska sredstva. Zato su se učesnici samita obratili Kini i Japanu zamolivši ih da obezbede novac. Zlatne i devizne rezerve Kine iznose više od dva triliona dolara, ta zemlja je najveći kreditor SAD i sada će neminovno uticati na politiku MMF. Nije nimalo slučajno, međutim, da se predsednik Hu Đintao na samitu sastao sa dvojicom lidera – predsednikom Rusije i premijerom Velike Britanije. Naime, zvanični jesenji susret G-20 treba da se održi u Britaniji. A susret sa predsednikom Rusije – kao zemlje koja predlaže osnovna načela rekonfiguracije svetskog finansijskog sistema – takođe se sasvim precizno uklapa u kinesku viziju procesa reformi.

Sve je jasno kad je reč o svetskim liderima. Ali da se vratimo na SAD. Šta je to što ukazuje na mogućnost raspada te zemlje?
- Postoji čitav kompleks uzroka. Prvo, u SAD će rasti i produbljivati se finansijski problemi. Milioni građana ostali su bez ušteđevine. Cene i stopa nezaposlenosti naglo rastu. Na ivici kraha su kompanije kao Yeneral motors i Ford, što znači da će čitavi gradovi ostati bez posla. Guverneri već krajnje rezolutno zahtevaju novac od federalnog centra. Povećava se nezadovoljstvo koje su dosad obuzdavali samo izbori i nada da će Obama doneti čudo. Međutim, već na proleće će biti potpuno jasno da čuda nema. Drugi činilac je ranjiva i krhka politička struktura SAD. Na teritoriji Amerike ne postoji jedinstveno zakonodavstvo. Nema čak ni jedinstvenih saobraćajnih propisa. Prilično je krt taj skelet koji vezuje Sjedinjene Države. Čak i u američkim oružanim snagama u Iraku ima mnogo onih koji nemaju američko državljanstvo već ratuju zato što im je to državljanstvo obećano. Tako je vojska koja je svojevremeno predstavljala čuveni američki lonac za taljenje već odavno prestala da obavlja funkciju kohezivnog faktora američke države. Konačno, tu je i rascep među elitom, koji se vrlo jasno ispoljava u uslovima krize.

Kažete da će se zemlja raspasti. Kako? Jasno je da je na jugu Meksiko... Ko još?
- Možemo govoriti o očekivanom raspadu na šest delova. Prvi deo je pacifička obala SAD. Ovde kao primer možemo da navedemo San Francisko: u njemu 53 posto stanovništva čine Kinezi. Guverner države Vašington je etnički Kinez, glavni grad te države Sijetl nazivaju kapijom kineske emigracije u SAD. Pacifička obala će postepeno pasti pod uticaj Kine, to je potpuno očigledno. Drugi deo je onaj na jugu Amerike – to su svakako Meksikanci. Tamo je španski već ponegde postao državni jezik. Onda je tu i Teksas koji se otvoreno bori za nezavisnost. Atlantska obala SAD sasvim je drugi etnos i mentalitet i nju možemo podeliti na dva dela. Naravno, tu su i centralni rejoni zahvaćeni depresijom. Podsećam da je pet centralnih saveznih država u kojima žive Indijanci već proglasilo nezavisnost. Naravno, to je shvaćeno kao šala, kao zanimljiva politička predstava. Ali, činjenice su činjenice. Na severu je jak uticaj Kanade. Aljasku možemo mi da zatražimo nazad. Ionako je, zapravo, data u zakup..."

Ako se ovo obistini,Americi definitivno dolazi kraj.Dovoljno je da se samo pogleda rast hispanskog stanovnistva,a na drugoj strani ima dosta i crnaca koji bi hteli da imaju sopstvenu republiku - neki je zovu Nova Africka Republika, neki Crna Nacija Amerike. Kako god da se stvar razvija,Americi se ne pise dobro.Na kraju krajeva,Meksikanci treba da uzmu svoje,a crnci imaju puno pravo na sopstvenu drzavu,dovoljno su za nju radili.

Opasan strucnjak je u pitanju....precizan je kao laser, sunce ti poljubim....

http://en.wikipedia.org/wiki/San_Francisco


Cinjenica je da je u samom gradu San Francisku (mestu od 14 kv. km i 750,000 stanovnika) nesto veca koncentracija Kineza nego na ostalim mestima, pre svega iz istorijskih razloga (glavna tranzitna luka jos od doba zlatne groznice).

Prema cenzusu iz 2006-te za celu Kaliforniju procenti su:

http://en.wikipedia.org/wiki/California#Population



Ako ce neko da preuzme zapadnu obalu i Kaliforniju, to pre imaju sanse Latinosi (postoji separatisticka organizacija 'La Rasa') nego Kinezi koji
igraju ulogu slicnu slonu u savani (ne diram nikoga, a niko nije lud da me dira) uglavnom gledaju svoja posla, salju decu u dobre skole i prave pare.

_{[Ovu poruku je menjao milanche dana 15.12.2008. u 05:14 GMT+1]}

Nego da se vratimo temi, eno chicha prevario onolike banke za 50 milijardi :) i to radio decenijama...i posle neko da kaze da se veruje US vlastima..ja im nista apsolutno ne verujem....ovde su citave zemlje formirale misljenje od nekim dogadjajima na osnovu US medija a kakvi su tek oni ako federalna sluzba dozvoljava tolike prevare kao u slucaju Mejdofa...i to sve zbog njegovog visocanstva PROFITA..

opasan cica :)

zayebao investitore za 50 milijardi dolara, priveli ga zbog toga na sud, on platio 20 miliona dolara kauciju i sad uziva na slobodi. a za ovo krivicno delo bez obzira na sumu moze da dobije max 5 godina robije al sobzirom na njegovu starost nema sanse da dobije vise od 2-3. Plus zato sto je ceo svet cuo za ovo nece smeti niko od ostecenih investitora da ga pipne

Jos samo da mu se posreci da ga optuze samo za jedno krivicno delo ;-)

---

Pa to je sica u poredjenju sa ovim: http://www.cbsnews.com/stories...9/eveningnews/main325985.shtml

Po tome americka vojska je negde zagubila 2.300 milijardi dolara jos 2002. godine! Ajde da mi neko objasni kako zagubiti tolike pare!

A i trenutno je neka mutljavina u pitanju posto je FED dao 2.000 milijardi kredita u zadnjih godinu dana a odbija da ispostavi izvestaj kome idu tolike pare.

http://www.bloomberg.com/apps/...d=apx7XNLnZZlc&refer=home#

Inace to su tzv. "high power" dolari koje obicno idu u zalihe banaka i dalje idu klijentima, tj. na osnovu ovih para banke mogu izdati najmanje 20.000 milijardi kredita.

Prosto neverovatno koje su pare u pitanju.

Dobice 3 uslovno i gotovo :)

Pravda za Madoff-a :D

---

Mozda su glupa pitanja, ali tema koju upravo citam nema dodirnih tacaka sa mojom stukom, a znatizelja postoji, pa ako neko moze/ume, molim da mi objasni...

Ciji novac MMF pozaljmljuje zemljama?
Ko je osnovao MMF?
Zasto ga je osnovao?
Ko njim upravlja?

1.Uplate zemalja clanica i novac nabavljen na slobodnom trzistu kapitala.
2.Izmadju ostalih i Jugoslavija
3.Ocuvanje valutne stabilnosti, odrzavanje ravnoteze platnih bilansa zemalja clanica, podsticanje razvoja medjunarodne trgovine
4.Zemlje clanice u zavisnosti od velicine kvote (preko Odbora guvernera, Odbora izvrsnih direktora, raznih (stalnih i privremenih) komiteta i grupa).

Nisam ekonomista ali ti si gadno pobrkao stvari.

(ako smo mi (SFRJ) dali deo, pa makar on bio i mali, kapitala da se osnuje MMF odakle nama kada smo posle WWII bili siroti kao afrikanci??)

---

Gde li je onaj Ventura da brani Ameriku, kapitalizam, bas me interesuje sta ce da kaze.

edit

_{[Ovu poruku je menjao žutokljunac dana 06.01.2009. u 04:28 GMT+1]}

Da ne bi 'otkrivali Ameriku':

Dragos Kalajic: Americko Zlo (1993-1998)
http://openlibrary.org/b/OL71676M

(nije za dz, doduse)

Evo, ima kod mene jos 350

---

Gos´n Milanče, ja sam uklonio onaj link za download knjige. Nisam imao vremena da pročitam knjigu, a nisam se ni informisao o autoru. Ne znam za Kalajića, ali ovaj Platonov nije baš sav svoj.

Postaviću jedan odlomak iz knjige koji je u skladu sa temom, a link sam izbacio jer dosta delova kjige propagira mržnju prema jevrejima.

APOGEUM EKONOMSKOG PARAZITIRANJA



Sjedinjene Americke Države danas su najocitiji primjer
ekonomskog parazitizma u svjetskoj povijesti. Cineci svega 5 posto
stanovništva Zemlje, one koriste 40 posto svih svjetskih resursa.
Uzimajuci od covjecanstva veliki dio resursa, ova zemlja gotovo ništa ne
daje u zamjenu za to, štoviše ostavlja mrtvu prirodu, zatrovane rijeke i
zrak. Za trecinu cjelokupnog svjetskog zagadenja životne sredine krive
su SAD.

Prema globalnim ekonomskim pokazateljima, proizvod koji je
stvoren u SAD-a ne pripada samo Americi, vec cijelom covjecanstvu koje
ona eksploatira. Svaki Amerikanac danas troši koliko osam žitelja
Zemlje, a u usporedbi s državama koje ne pripadaju judejsko-masonskoj
civilizaciji cak koliko dvanaest ljudi. Zar itko može povjerovati da se
ovakav enormni nivo potrošnje ostvaruje samo na racun osobne
nasrtljivost ili visoke produktivnosti?

Raširena je apsolutno netocna predodžba da su Amerikanci
najmarljiviji narod, a da je njihovo bogatstvo rezultat produktivnosti rada.
To je tocno za relativno manji dio stanovništva koji zaista radi veoma
intenzivno i efikasno. Medutim, oni cine manje od trecine radno
sposobnog stanovništva.

Po zvanicnim statistickim podacima, oko 40 posto stanovništva
uzrasta od preko 16 godina ne radi. Na posao ne ide 30 posto
Amerikanaca i 50 posto Amerikanki. Više od 10 postotaka stanovništva u
radnom uzrastu radi skraceno radno vrijeme. Tako nam statistika
pokazuje da u polovini stanovništva SAD-a postoji višemilijunski sloj ljudi
(oko 5 posto radno sposobnog stanovništva) koje je moguce nazvati
militantnim parazitima. Ti ljudi nigdje ne rade, preziru svaki rad i žive na
racun razlicite pomoci i bonova za prehranu koje dobivaju od države.

Medu znatnim dijelom bijelog stanovništva Amerike postoji
nepopravljiva predrasuda protiv fizickog rada. Prema mišljenju mnogih


Amerikanaca on je ponižavajuci. Obavljena sociologijska istraživanja su
pokazala da najveci dio Amerikanaca više voli uopce ne raditi nego
obavljati posao koji ne odgovara njegovom socijalnom statusu.
Devedeset posto svih teških, prljavih i neatraktivnih poslova obavljaju
crnci, Indijanci i razliciti emigranti, prvenstveno, Portorikanci i
Meksikanci. Prosjecan radni vijek zaposlenih Amerikanaca ne prelazi 33
godine.

Realni prihodi Amerikanaca u osamdesetim godinama i prvoj
polovici devedesetih godina rasli su dva puta brže od produktivnosti
rada. To znaci da se rast životnog standarda americkog stanovništva nije
ostvarivao samo na racun produktivnosti rada, vec je imao i druge
neradne izvore.

Potrebno je jasno shvatiti da nikakva, ni najsuvremenija tehnika ni
tehnologija ne mogu povecati kolicinu prirodnih resursa, vec samo
ubrzavaju njihovu preradu i prenošenje. A to znaci da Amerika,
iskorištavajuci 40 posto zajednickih sirovina i koristeci narocite
financijsko-ekonomske mehanizme, prisvaja sirovine koje pripadaju
cijelom covjecanstvu. Bit ovih mehanizama je sljedeca: proizvode se
fiktivne vrijednosti i obavlja se neravnopravna razmjena roba i usluga s
drugim zemljama.

Prvi instrument za preraspodjelu sirovina koje pripadaju drugim
zemljama, u korist SAD-a jeste golema kolicina nepokrivenih dolara koje
je americki sustav pustio na svjetsko tržište. Ovih dolara SAD tiskaju
deset puta više nego što je potrebno za unutrašnji obrt roba. Nemajuci
robno pokrice, dolar nema pokrice ni u zlatu. Cjelokupne zlatne rezerve
SAD-a u Fort Knoxu ne pokrivaju ni peti dio papirnatih dolara koje su
tiskali americki bankari. A da ih nitko od naivnih vlasnika dolara ne bi
pokušao zamijeniti za zlato iz Fort Knoxa, predsjednik SAD-a Lyndon
Johnson je u ožujku 1968. godine ukinuo praksu zamjene papirnih dolara
po ranije fiksiranoj cijeni. Na taj nacin vrijednost dolara se održava samo
mitom . “velikoj Americi”. Cjelokupni americki financijski sistem je
dosada nevidena farsa koja ce, prije ili kasnije, razoriti financijsko-
ekonomsku stabilnost zapadnog društva u cjelini.

Realna vrijednost dolara, koja je pokrivena ekonomskim i
financijskim potencijalom zemlje, znatno je manja nego što je to njegova
proklamirana kupovna moc. To pruža Americi mogucnost da za novac
koji nema realno pokrice, prelijeva sebi goleme resurse koji pripadaju
drugim zemljama. Glavna americka roba na kojoj ona najviše “zaraduje”
na svjetskom tržištu, nisu ni tehnika ni strojevi, vec papirnati dolari s
umjetno podignutim kursom kupovne moci. Kao što ispravno primjecuje
poznati srpski publicista Dragoš Kalajic: “Dolari su samo komadici papira
koji nose na sebi znake praznih platežnih obecanja. Medutim,
proizvodaci ovih papira i trgovci dugovima se i danas besplatno koriste


48 Literaturnaia Rossiia, 8. 1. 1993.

49 Trilijun - tisucu milijardi (1.000.000.000.000)

bogatstvima, uslugama i radom covjecanstva koje je prinudeno da se
povinuje velikom blefu”.48

Americki financijski sistem je tako postavljen da stalno balansira na
rubu dužnicke provalije. Svi žive na dug, pocevši od velikog dijela casnih
Amerikanaca, zakljucno s americkom državom.

Osamdeset posto Amerikanaca kupuje kuce, automobile, strojeve i
druge robe na kredit za trajnu uporabu. Pocetkom devedesetih godina
iznos potrošackih kredita, tj. osobne zaduženosti Amerikanaca, iznosio je
oko jedan trilijun dolara. Još je veca, gotovo enormna, unutrašnja
zaduženost americke države - ona prelazi tri trilijuna dolara.49

Veliki dio socijalnih programa i vojnih rashoda financira se na racun
unutrašnjih zajmova. Opca zaduženost države i fizickih osoba u Americi
iznosila je pocetkom devedesetih godina cetiri trilijuna dolara, ili 80 posto
nacionalnog brutoproizvoda zemlje. Postojao je i vanjski dug od 559
milijardi dolara. Na osnovu cega se uzima tako golemi zajam? Ocito ne
na racun unutrašnjih mogucnosti Amerike vec na racun vještog
manipuliranja i umjetnog održavanja visokog kursa dolara. Jer, za svoje
papirnate dolare Amerikanci dobivaju sasvim realne sirovinske i robne
resurse. Ovakvo stanje je podnošljivo sve do prve panike na burzi kada
ce se golema masa vlasnika dolara pobrinuti da ih se brzo oslobodi
shvacajuci njihovu realno nižu pokrivenost, što ce izazvati lancanu
reakciju u cijelom svijetu. Mnogi zapadnoeuropski financijeri svjesni su
ovog problema, premda se boje to otvoreno priznati da ne bi izazvali
upravo takvu paniku koja bi razrušila zapadni financijski sustav utemeljen
na dolaru.

Financijski sustav SAD-a i zapadnih zemalja stalno se nalazi na
rubu propasti. U specijalnom priopcenju Medunarodnog monetarnog
fonda (MMF) govori se da su samo od 1980. do 1996. godine 133
države, ili tri cetvrtine svih clanica MMF. preživjele, u krajnjoj liniji, jednu
ozbiljnu krizu bankarskog sustava koja se sastojala, prije svega, od pada
tecaja dolara i »bijega od dolara«.

U dokumentu je naveden popis od 36 država u kojima se, prema
mišljenju autora, bankarski sustav nalazio u teškoj krizi: Argentina (tri
krize), Benin, Bugarska, Kamerun (dvije krize), Centralnoafricka
Republika, Cad, Cile, Kongo, Ekvatorijalna Gvineja, Estonija, Finska,
Gvineja, Jordan, Kuvajt, Letonija, Libanon, Liberija, Litva, Makedonija,
Malezija, Meksiko (dvije krize), Nigerija. Norveška, Panama, Filipini, Sao-
Tome i Principe, Senegal, Somalija, Južna Afrika, Španjolska, Švedska,
Tanzanija, Tajland, Turska (dvije krize), Urugvaj, Venezuela.


50 ........ (PROCEEDINGS), 14. 4. 1993.

51 Isto.

U izviješcu se spominju i SAD koje su se 1980. godine suocile s
ozbiljnim teškocama u bankarskom sustavu i stoga morale zatvoriti 2537
bankarsko-financijskih ustanova.

Nakon poznate meksicke krize iz prosinca 1994. godine postavilo
se i ozbiljno pitanje . stabilnosti i otvorenosti nacionalnih bankarskih
sustava. MMF je specijalno razradio takozvani sustav ranog predvidanja
mogucih velikih kriza. Za «spašavanje dolara» MMF je formirao posebni
fond od 50 milijardi dolara za zemlje gdje se pojavi prijetnja «bijegstva»
od ove valute.50

Ka ocuvanju vrijednosti dolara, tj. sustava svjetskog parazitizma
judejsko-masonske civilizacije, stoje židovski bankari. Kao što sam vec
rekao, temelje sustava je položio židovski bankar Rotšild. Ovaj financijski
mešetar je ovako objasnio suštinu svoje prijevare: «Novac je za mene
regulator materijalnih resursa. Kontrolirajuci tokove i medusobne odnose
vrijednosti valuta siromašnih zemalja, moguce je osigurati prebacivanje
resursa jedne zemlje u korist drage, pritom ne ulažuci nikakav poseban
napor. Zbog toga je potrebno stajati na raskrižju gdje se slijevaju potoci
zlata i ciniti da njegov veci dio potece na tvoju stranu».

Od druge polovine XIX. stoljeca Rotšildi su neslužbeno poceli
kontrolirati cijene zlata, a od 1919. godine ova kontrola je zadobila
službeni status. Sve do danas, dva puta dnevno, predstavnici pet
vodecih židovskih kompanija za trgovinu dragocjenim kovinama okupljaju
se u zdanju banke Rotšildovih u Londonu, kako bi odredili cijenu zlata.
Oni se rasporeduju po kutovima jedne prostorije i, pod kontrolom
predsjedavajuceg trgovacke kuce Rotšild, odreduju srednju vrijednost
izmedu prodajne i kupovne cijene - to je takozvani «londonski fiksni
tecaj». Na svakom stolu stoji minijaturna britanska zastava «Union
Jack». Konacna cijena zlata odreduje se tek onda kada se svih pet
zastavica nadu u horizontalnom položaju, na taj nacin sudionici skupa
tradicionalno izražavaju svoju suglasnost. Najvece svjetske banke i
tvrtke za proizvodnju zlata vec mnogo godina primjenjuju londonski fiksni
tecaj kao polaznu tocku za odredivanje vlastite cijene zlata.51

Kontrola židovskog kapitala nad svjetskim financijskim sustavom
pocela se realizirati stvaranjem burze Rotšildovih; pocetkom XX. stoljeca
bila je ojacana stvaranjem Sustava federalnih rezervi koji omogucuje
židovskim bankarima da, usporedo s lopovlukom sa zlatom, pocnu i
lopovluk s internacionalizacijom dolara i umjetnim podizanjem njegove
vrijednosti. Kao što je poznato, prvi takav pokušaj židovskih bankara
završio se užasnim krahom - Velikom svjetskom krizom koja je
upropastila milijune ljudi i uništila cijele grane gospodarstva. Industrijska


52 Cit. po: ......... .. M., ....... ......... ......, Buenos
Aires, 1957, str. 40.

proizvodnja u SAD-u i drugim zapadnim zemljama smanjila se dva do tri
puta, osudujuci tako na bijedu i glad milijune ljudi.

Medutim, nitko od organizatora ove afere nije propao. Rotšildi,
Varburzi, Kun, Leb i drugi židovski bankari samo su povecali svoj imetak
i u bescjenje dobili mnoga poduzeca koja su bankrotirala. Kao što je
priznao jedan od židovskih bankara, nevolja, bijeda - to je životna
sredina za stvaranje židovskog materijalnog stanja: “Naše zlatno tele se
ne hrani stvaranjem bogatstva niti njegovim korištenjem, vec, prije
svega, njegovom mobilizacijom koja je duša špekulacije. Što više
bogatstvo prelazi iz ruke u ruku, tim više od njega ostaje kod nas. Mi
smo posrednici koji primaju narudžbe za sve novcane operacije ili, ako
hocete, mi smo carinici koji kontroliraju svaki djelic zemaljske kugle i
uzimaju carinu od svakog premještanja anonimnog kapitala koji se seli,
bilo da je rijec . prijenosu novca iz jedne zemlje u drugu, ili .
promjenjivosti tecaja. Spokojnom, dosadnom, jednoobraznom napjevu
procvata mi pretpostavljamo strasne i uzbudene glasove rasta i opadanja
tecaja. Da bi se probudili ovi glasovi, ništa ne može da se usporedi s
revolucijom ili ratom, što je jedno te isto. Drugo, revolucija slabi narode i
cini da se manje suprotstavljaju stranim poduzecima”.52

Posljednji cin, koji je konacno predao medunarodni financijski
sustav u ruke židovski bankara, jest stvaranje Medunarodnog
monetarnog fonda i Svjetske banke. Židovski bankari su na taj nacin
osigurali primat kao glavni regulatori svjetskih cijena, a takoder su postali
najmocniji zelenaši (“trgovci novca”) na razini cijelih država.

Koristeci se ovim prednostima, SAD i druge zapadne zemlje
stvorile su specijalni instrument za preraspodjelu resursa drugih država u
svoju korist namjerno znatno smanjujuci cijene sirovina i goriva koje
dolaze iz treceg svijeta.

Eksperti OUN-a su više puta upozoravali da su realni troškovi
zemalja u razvoju za dobivanje sirovina i goriva, ukljucujuci i pratece
ekološke aspekte, znatno viši od svjetskih cijena koje su za njih
odredene.

Snižavanje cijena ostvaruje se na racun mizernog placanja radnika
koji ostvaruju dohodak (placaju se cesto i po nekoliko puta manje), kao i
na racun ignoriranja gubitka koji se nanosi prirodi zemlje izvoznice
sirovina. Prema podacima medunarodnih organizacija, poduzeca
zemalja u razvoju koja izvoze svoje proizvode izvoze u zapadne zemlje,
morala bi potrošiti samo na mjere za zaštitu životne okoline desetine
milijuna dolara više ukoliko bi se morala pridržavati ekoloških normi
propisanih u SAD-u.


Još jedan od instrumenata za obaranje cijena su unutrašnje
subvencije poljoprivredi SAD-a, posebno za proizvodnju, koja je skupa
kako sa ekološke tako i s ekonomske tocke gledišta. Danas SAD
ostvaruje veliki višak proizvedenih žitarica što ima depresivan utjecaj na
svjetsko tržište prehrambenih proizvoda uopce.

Snižavanje cijena sirovina i goriva ostvaruje se proporcionalno
jacanju ekonomskog položaja zapadnog svijeta prema mjeri rasta
ekonomskog razvoja. Snižavanje cijena ne samo da ne ostaje na jednom
nivou, vec se stalno povecava. Cijene sirovina, s iznimkom nafte,
smanjile su se pocetkom devedesetih godina u apsolutnom iznosu.
Sredinom devedesetih godina indeks cijena sirovina UNKTAD-a je bio za
30 posto niži od srednjeg nivoa 1980. godine. Ova tendencija se
zadržala do danas, što je pojacalo siromaštvo i bijedu zemalja u razvoju
cijih više od milijardu gradana danas gladuje. Na taj nacin, kao što je
primijeceno u izvještaju Medunarodne komisije za životnu sredinu i
razvoj, “siromašne zemlje u razvoju prinudene su subvencionirati
bogatije uvoznike njihovih proizvoda”, a prije svega SAD.

Fenomen snižavanja cijena sirovina i goriva iz zemalja u razvoju
ima mnogo zajednickog s fenomenom sniženog kursa rublja u odnosu
prema dolaru, što je rezultat vješte manipulacije zakulisnih špekulanata
koji brane interese parazitskih mondijalistickih struktura Zapada.

Nepodnošljiv paradoks parazitizma SAD-a i cijelog zapadnog
svijeta sastoji se i u tome što, ne placajuci im dovoljno za sirovine i
gorivo, oni zemlje u razvoju dodatno opterecuju i ropskim dugovima koji
su devedesetih godina iznosili 1,3 trilijuna dolara. U mnogim zemljama
godišnje placanje kamata i samog duga prelazi opcu svotu nove pomoci i
novih zajmova dobivenih za to vrijeme. Otplate dugova cine gotovo 25
posto izvoza ovih zemalja.

Sjedinjene Americke Države i druge zapadne zemlje kroz svoje
financijsko-kreditne organizacije ostvaruju totalnu kontrolu nad cijenama,
zakulisno stimuliraju konkurenciju i razdor medu zemljama-dužnicima
primoravajuci ih da snižavaju nadnice za rad kako bi smanjile troškove
proizvodnje. Prema podatcima koje navodi dobitnik Nobelove nagrade za
mir B. Lajn, uvodenje nove ekonomske strukture, koja se odnosi na više
od 70 zemalja, snizilo je realno place u usporedbi s prijašnjima za 30-90
posto. Pljacka zemalja u razvoju od strane SAD i njenih zapadnih
suboraca zbog toga vodi tome da u zemljama u razvoju samo od gladi i
bolesti umiru desetine milijuna ljudi. Prema službenom izvješcu UNICEF-
a, svake godine, kao posljedica dužnicke krize, umire pola milijuna djece.

Jedno od glavnih sredstava za prelijevanje resursa iz drugih
zemalja u Ameriku jesu transnacionalne korporacije koje su po
financijskoj moci i razmjerima djelatnosti prave imperije. Transnacionalne
korporacije su gotovo identicne pojmu najkrupnijih korporacija SAD-a


53 Investir, 5. 1. 1994.

koje imaju filijale u desetinama zemalja svijeta. Njihov ekonomski
potencijal je ogroman. One ostvaruju više od polovine nacionalnog
proizvoda zemlje, a njihovi vlastiti financijski resursi su tri do pet puta
veci nego kod centralnih banaka i medunarodnih financijskih organizacija
zapadnog svijeta.

Prelijevanje resursa drugih zemalja u korist Amerike
transnacionalne korporacije ostvaruju kako putem kontrole nad životno
važnim resursima zemalja u kojima razmještaju svoje filijale, tako i putem
prelijevanja kapitala i roba u Ameriku prema takozvanim transfernim
cijenama, a zapravo jednostavnom prijevarom.

Razina transfernih cijena po kojima se vrše obracuni izmedu
rukovodstva korporacija koje se nalaze u SAD-u, i njihovih filijala u
drugim zemljama, odreduju se potpuno proizvoljno, a zavisi samo od
interesa Amerike. Pomocu podizanja transfernih cijena odvija se
skriveno prelijevanje profita u americke banke iz filijala kompanija u
drugim zemljama u kojima sudjeluje lokalni nacionalni kapital zemlje.
Ova veoma raširena makinacija dopušta da se znatno smanji dio profita
koji se dijeli po dividendama i koji po pravdi pripada zemlji u kojoj
transnacionalna korporacija obavlja svoju djelatnost. Svjesno podignute
cijene koje placa filijala za dostavljene robe i usluge drugim ograncima
transnacionalne korporacije, omogucuje da se zaobidu valutna
ogranicenja, prepreke za repatrijaciju profita, koje se primjenjuju u
zemljama u cilju reguliranja platežnih bilanca. Primjenjujuci transferne
(špekulantske) cijene, tj. prilikom obracuna sa svojim filijalama, podižuci
cijenu roba i usluga, americke transnacionalne korporacije ostvaruju
dopunski profit mjeren stotinama milijardi dolara.

Još jedan izvor preraspodjele dohotka u korist SAD-a jest
smanjenje troškova na štetu radne snage u drugim zemljama. Cijene
radne snage u zemljama kao što su Meksiko, Brazil, Tajvan i Južna
Koreja su 9-10 puta niže nego u SAD-u, što omogucava SAD da preliju u
svoju korist znatan dio proizvoda koji pripada radnicima drugih zemalja.

Golemi izvor ekonomskog izrabljivanja parazitiranja SAD-a i drugih
zapadnih zemalja jeste narkobiznis. Svake godine se u zemljama koje
pripadaju židovsko-masonskoj civilizaciji “pere” 300 milijardi dolara
dobivenih od prodaje droge, a 90 posto od ovog novca se investira u
industriju ovih zemalja.53 Obicne banke nisu u stanju manipulirati tako
golemim svotama i, u pravilu, to realiziraju krupni židovski bankari,
najbliži suradnici MMF-a i Svjetske banke. Neefikasnost borbe protiv
droge u zapadnim zemljama objašnjava se osobnom zainteresiranošcu
ove elite za tu trgovinu. Kao što je primijetio direktor Medunarodnog
geopolitickog centra za narkotike, Alen Labrus: “Svaki put kada borba s


54 Isto; djelovanje zapadnih vlada i židovskih bankara u trgovini narkoticima
podrobno je opisano u knjizi: Dope, inc. Britain Opium war against the U.S.,
N.Y., 1978.

55 Isto.

drogom dolazi u konflikt s ekonomskim i geostrateškim interesima
zapadnih zemalja, bespoštedni rat koji su objavile njihove vlade
trgovcima 'bijelom smrcu', pada u drugi plan”.54

Židovski bankari financiraju operacije narkobiznisa u Latinskoj
Americi i Aziji, a prije svega u Kolumbiji i Burmi.

U vrijeme gradanskog rata u Nikaragvi americka vlada je
organizirala u toj zemlji proizvodnju i prodaju narkotika. CIA i poznati
“prijatelj Amerike” pukovnik North ne samo da su u cilju pružanja pomoci
nikaragvanskim kontrašima pokrivali trgovinu drogom, vec su i sami
organizirali njihove pošiljke iz Kolumbije u SAD.

Za vrijeme rata u Afganistanu CIA je iskoristila pakistanske
specijalne službe za slanje oružja afganistanskim pobunjenicima. U
obrnutom smjeru suradnici CIA-e su vec odvozili opijum koji su pretvarali
u heroin u 200 tajnih laboratorija u Pakistanu. Na taj nacin, uz pomoc
americke vlade proizvodnja opijuma u Afganistanu je porasla izmedu
1980.-1994. godine s 200 na 3000 tona, tj. 15 puta.55

Detroit: grad duhova
Koliko je život u Detroitu, "gradu motora", postao težak, najbolje ilustruje to što neki zatvorenici ne žele da izađu na slobodu kako ne bi postali gladni beskućnici.



Mnogi od onih koji pak izađu odmah ponovo prekrše zakon da bi se vratili tamo gde je toplo, gde postoje tri obroka dnevno i zdravstvena zaštita.

Bolja vremena Detroita i njegove velike automobilske trojke - Dženeral motorsa, Krajslera i Forda, danas deluju tako daleko. Čak i bez uragana na koji bi se svalila krivica, Detroit je zamenio Nju Orleans kao grad sa najviše problema u SAD.

Nevolje, međutim, nisu posledica samo sadašnje svetske ekonomske krize, koreni sežu decenijama unazad, navodi AP.

Gradski deficit danas je blizu 300 miliona dolara. Stopa nezaposlenosti popela se na 21 odsto, desetine hiljada domova i radnji je napušteno, a bivši gradonačelnik je u zatvoru zbog seksualnog skandala. Autoindustrija, koja je osnovni oslonac grada više od 100 godina, nalazi se pred kolapsom.

"Ovo je depresija, a ne recesija. Biće gore pre nego što postane bolje", kaže 81-godišnja Varlena Mekduel sa ubeđenjem osobe koja je prošla obe stvari.

Populacija grada smanjena je sa 1,8 miliona sredinom pedesetih na polovinu tog broja danas. Oko 83 odsto sadašnjeg stanovništva su Afro-Amerikanci. Stope nasilja i kriminala, siromaštva, nezaposlenosti i prekida školovanja su među najgorim u poređenju sa drugim velikim gradovima u SAD.

U Detroitu nema lanaca velikih marketa, što tera stanovnike da se snabdevaju u malim prodavnicama sa visokim cenama. Mnogo ljudi svakodnevno stoji u redovima za hranu koju obezbeđuju lokalne dobrotvorne organizacije.

"Kod naših ljudi uvek je postojao pravi duh opstajanja i vere. To sada nestaje. Ova vremena sputala su uveliko taj duh", kaže sveštenik Edgar Van, pastor lokalne crkve.

Nekoliko desetina škola je zatvoreno u poslednje tri godine, a mnogi strahuju da sistem neće biti sposoban da pomogne mladim stanovnicima Detroita da se spreme za nove vrste poslova koji bi mogli da se pojave.

Grad je zatražio 47 miliona dolara od države za stabilizaciju infrastrukture stanovanja. Polovina od te sume biće potrošena za rušenje više od 2.300 napuštenih domova. To će, međutim, biti samo mali deo posla. Od 2005. godine zatvoreno je 67.000 domova, a čak 44.000 je napušteno. Rušenje svake napuštene kuće košta 10.000 dolara.

Situacija na tržištu nekretnina je katastrofalna. Prosečna cena kuće je 18.000 dolara. Neki vlasnici ne mogu da nađu kupca ni za koju cenu. Mnogi zato jednostavno ugase svetlo i odu.

"Do sedamdesetih godina mogli ste da dođete u grad bez obrazovanja i da ne govorite engleski jezik i dobili biste posao u autoindustriji i tako automatski prešli u srednju klasu", kaže Majk Stjuart, stručnjak za autoindustriju.

Mnogo ljudi u gradu zavisilo je od tih poslova tokom mnogo generacija, ali ti poslovi više jednostavno ne postoje. Ako država ne pomogne, a za spas autoindustrije potrebne su milijarde, Detroit bi, kažu, mogao postati grad duhova.



Izvor: http://www.b92.net/zivot/vesti.php?nav_id=338087


Ovo postaje sve gore i gore :)

18K za kucu u USA :) nice