Citat:
Nedeljko:
Ne znam koliko je vremena bilo inače predviđeno za rešavanje prijemnog ispita, ali ako se radio četiri sata, a navodi se da ga je uradio za 15 minuta, to je jako sumnjivo i liči na novinarsku žvaku. Voleo bih da on sam ispriča kako se upisao na fakultet.
Uglavnom je istina ovo što je Lavlja_Jazbina citirao. Pokušaću da objasnim detaljnije. Naime, neka od prve tri nagrade na republičkom ili (tadašnjem) saveznom takmičenju iz matematike ili informatike u četvrtom razredu srednje škole donosila je oslobađanje od prijemnog ispita. Ja sam u četvrtom razredu imao nagrade na republičkom i saveznom takmičenju iz informatike, i na republičkom takmičenju iz matematike (jedino sam na saveznom iz matematike podbacio, imao sam baš loš dan tada). E sad, praksa dodele informatičkih diploma bila je takva da se diplome ne dele na samom takmičenju, već se šalju poštom neko vreme (mesec-dva-tri) posle takmičenja. Zalomilo se tako da mi do prijemnog ispita nije stigla nijedna od ove dve informatičke diplome, pa na njih nisam mogao da se pozovem. (Drugo je pitanje zašto fakultet nije prosto mogao pogledati spisak nagrađenih tekuće godine i ustanoviti jesam li ja među njima — ali jbg., procedura je bila takva da treba eksplicitno da pokažem diplomu.) Svejedno, imao sam ovu diplomu s republičkog iz matematike, nju sam uredno poneo sa sobom, ali tu je došlo do sledećih komplikacija. Naime, razni srednjoškolci imali su razne interpretacije oko toga šta je tačno republičko takmičenje iz matematike, pa su pokušali da preskoče prijemni ispit na račun nekih takmičenja iz matematike koje organizuje udruženje kuvarskih srednjih škola i slično (ovo sam sad lupio, no valjda je jasna suština). To fakultet, jasno, nije želeo da prihvati, i rečeno je da se prihvata samo ono „pravo“ republičko takmičenje iz matematike, tj. ono koje organizuje Ministarstvo prosvete preko Društva matematičara Srbije. I gle sad problema: neko na fakultetu to je interpretirao kao da se prihvataju isključivo one diplome na kojima se nalazi pečat Ministarstva prosvete — ali na diplomama koje su bile izdavane nigde nije bilo predviđeno da stoji takav pečat (stajao je pečat Društva matematičara Srbije i raznorazni potpisi, ali pečata Ministarstva prosvete nije bilo, niti je uopšte bilo predviđeno da on stoji tamo)! Tako su mi objasnili da ni ta diploma „nije odgovarajuća“ (opet je pitanje zašto fakultet nije prosto mogao pogledati spisak nagrađenih tekuće godine i ustanoviti jesam li ja među njima — ali jbg.) i da moram polagati prijemni. Sve to se dešavalo bukvalno jedan sat pred prijemni ispit, i jesam prilično popizdeo, mada ne zbog toga što sam se plašio prijemnog ispita već zbog podjebavanja.
Svejedno, došao sam na prijemni ispit, bili smo raspoređeni u dva amfiteatra. Podelili su nam zadatke i rekli da će uskoro doći neko da nam razjasni eventualne nejasnoće. Posle nekog vremena došla je jedna profesorica (prethodno je bila u onom drugom amfiteatru pa je došla u naš kad je završila s objašnjenjima tamo), kazala po dve-tri rečenice o svakom zadatku, na kraju reče „Ima li pitanja?“, i ja sam podigao ruku i pitao mogu li predati rad. Onda su se nešto domunđavali tamo za katedrom, pa su na kraju zaključili da mi savetuju da ipak razmislim još malo, da ne odustajem baš odmah, na šta sam rekao da ne planiram da odustajem već sam sve završio. Onda su se još malo domunđavali i dozvolili mi da predam. E sad, Nedeljko, predviđeno vreme sigurno nije bilo četiri sata; ne mogu da se setim koliko je tačno bilo, ali bilo je sat i po ili dva, sigurno ne više od toga. Radilo se pet zadataka, od toga su svih pet bili takvi da sam rešenje u glavi video maltene odmah, i ako mi je trebalo tri-četiri minuta da svaki od njih ispišem, moglo bi se uklopiti u tih petnaest do eventualno dvadeset minuta koji se gore pominju. Ne sećam se da li je stvarno bilo baš bukvalno toliko, ali nije bilo ni mnogo više; koliko je vremena moglo bilo potrebno toj profesorici da ukratko prokomentariše zadatke u jednom amfiteatru, pa zatim sve to još jednom u drugom amfiteatru, i taman kad je ona završila s komentarima završio sam i ja s radom.
U svakom slučaju, nisam sad ništa pričao s novinarima o prijemnom ispitu, tu informaciju verovatno su izvukli iz arhive iz vremena baš kad sam se upisivao na fakultet, tad su me nešto intervjuisali povodom onih olimpijada pa su se dotakli i te teme. Tad mi je, naravno, prijemni ispit bio svežiji u pamćenju, no opet se ne sećam da li sam ja eskplicitno izmerio da je bilo 15 minuta pa im tako rekao, ili sam opisao celu situaciju kao što sam je i sad opisao gore pa da su oni to prosto interpretirali kao „15 minuta“.
No, postoje neke druge malo nespretno sročene informacije u „Novostima“. Piše da sam odbranio doktorat s desetkom, što ne može biti tačno jer se na odbrani doktorata ne dodeljuje ocena (rezultat je samo „odbranio je“ ili „nije odbranio“). Piše i da sam u prva četiri razreda osnovne škole znao da će mi matematika biti profesija, što je opet malo drugačije od onoga što sam ja rekao novinaru. No, najviše sam se začudio kada sam pročitao onu rečenicu „Sve se postiže radom, a već godinama njegov dnevni prosek je osam do deset sati rada“, jer ništa takvo nisam rekao, niti me je išta slično iko pitao, niti uopšte znam šta bih odgovorio na neko takvo pitanje (budući da nemam dnevnu satnicu tipa da se svakoga dana od 8 h do 16 h bavim matematikom). Zato ću sada, kad smo već počeli da komentarišemo šta je tačno šta nije, navesti konkretno koja pitanja su mi bila postavljena i šta sam na njih odgovorio, pošto će tako svakako sve informacije biti preciznije.
1. Kojom si se temom bavio u doktorskoj disertaciji? Možeš li je malo popularno objasniti čitaocima „Novosti“?
— Disertacija je iz oblasti kombinatorike, naziv je „Palindromi u konačnim i beskonačnim rečima“, ili tačnije, pošto je disertacija pisana na engleskom jeziku, „Palindromes in finite and infinite words“. U matematičkom smislu, ’reči’ su nizovi nekakvih simbola (te simbole nazivamo ’slova’), a ’palindromi’ su reči koji se isto čitaju sleva nadesno i zdesna nalevo. Palindromi su dosta dugo bili deo rekreativne matematike, a tek u skorašnje vreme, pre svega petnaestak godina, ispostavilo se da oni igraju ključnu ulogu u izučavanju tzv. Šturmovih nizova, što su objekti koji se odlikuju izrazito širokim spektrom primena: koriste se u teoriji brojeva, optimizaciji putnih mreža, kompjuterskoj grafici i obradi slika, prepoznavanju obrazaca itd. Dalje, postoji i nekoliko primera primene palindroma i u nekim naizgled sasvim nepovezanim oblastima, kao što su kvantna fizika, molekularna biologija i teorija muzike. Istraživanje koje je tema disertacije konkretno se bavi metodima za određivanje stepena palindromičnosti date reči, izdvaja dva aktuelna pristupa ovom problemu, i odgovara na više otvorenih pitanja u vezi s njima.
2. Koji su profesori najviše uticali da se opredeliš za poziv matematičara i kad si se definisao kao matematičar, odnosno čovek kome će to biti poziv, da li u osnovnoj ili srednjoj školi?
— Teško je odrediti u kom tačno momentu sam postao siguran da će mi matematika biti budući poziv. U svakom slučaju, već u osnovnoj školi jesam izdvajao matematiku u odnosu na ostale predmete, čak i u prva četiri razreda, a svakako i u kasnijima. Potom sam se upisao na matematički smer u novosadskoj gimnaziji „J. J. Zmaj“, gde su sve dileme, ako ih je još uopšte i bilo u tom momentu, nestale. Što se nastavnika i profesora koji su mi predavali matematiku tiče, nije moguće da za bilo koga od njih kažem „zahvaljujući njemu sam odabrao ovaj poziv“; time bih potcenio udeo svih ostalih, a biće da najviše istine ima u tome da mi je svako od njih pružio uvid u neki nov aspekt matematike. Kada se sve te kockice slože, a verovatno uz dodatak još i neke vrste urođene ljubavi prema ovoj nauci (budući da je poznato da matematika često predstavlja, koliko god nastavnik/profesor bio dobar u svom poslu, glavni „bauk“ tokom školovanja, dok je lično nikad nisam doživljavao na taj način), dobija se ovakvo moje opredeljenje.
3. Da li je matematika rešila sve probleme i da dalje treba samo učiti ono što je već osvojeno? Ili je kao i u svakoj nauci polje istraživanja beskrajno?
— Matematika ni u kom slučaju nije rešila sve probleme. Svakoga dana reši se ko zna koliko problema, i svakoga dana pojavi se još višestruko toliko novih. Jedna zanimljiva ilustracija koliko neki matematički problemi mogu biti teški i koliko je njihovo rešenje značajno jeste činjenica da je matematički institut „Klej“ 2000. godine sastavio listu od sedam matematičkih problema, i za rešenje bilo kog od njih ponudio nagradu u visini od čak milion američkih dolara. U međuvremenu je jedan od njih rešen: ruski matematičar Grigorij Pereljman rešio je tzv. Poenkareovu hipotezu. Preostalo je još šest problema s te liste, neki od njih stari su i više od vek i po, mnogi matematičari za sve to vreme nisu uspeli da ih reše, i ko zna koliko ćemo još godina ili decenija ili čak vekova čekati na njihovo rešenje.
4. Vežeš li svoje perspektive za rad u Srbiji? Kako ti je na fakultetu i da li si zadovoljan?
— Vrlo sam zadovoljan radnim mestom na fakultetu. Taj posao volim da radim i nimalo mi ne pada teško. Zato i nemam planova za odlazak u inostranstvo; dok sam zadovoljan onim što imam ovde, i ne razmišljam kako bi mi bilo negde drugde.
Ljubičice crvena, što si plava kô zelena trava.