Konkretno, razlika izmedju step i obicnih motora je u tome sto se oni pomeraju samo za mali lucni ugao kad energizujes neki od njihovih namotaja. Zamisli da imas rotor-stalni magnet, na primer iglu kompasa i solenoide koji su zrakasto rasporedjeni po obodu kompasa. Kada ukljucis jedan od njih, on ce privuci onaj kraj igle ciji polaritet je suprotan polaritetu onog kraja tog solenoida koji je okrenut ka centru. Ako sada ukljucis susedni solenoid, tako da ima isti polaritet, igla ce se pomeriti na sredinu izmedju njih dva. Ako sada iskljucis onaj prvi, igla ce se pomeriti u osu ovog drugog... itd. , razumes princip. Znaci imas kao neke preklapajuce faze na susednim namotajima.
Na taj nacin je moguce postici pomeranje za tacan ugao time sto vodis racuna o tome koliko stepova zadajes (pod uslovom da moment sile koji motor savladava nije prevelik za njega) i moguce je regulisati brzinu time sto sekvencu ponavljas zadatom ucestanoscu (naravno, postoje limiti za maks. brzinu, kao i za maksimalno ubrzanje, sto bi trebalo da stoji u karakteristikama motora).
Radi jednostavnosti, obicno se naprave dva namotaja sa slobodna oba kraja, tako da mozes da pustas struju kroz svaki od njih, u oba smera. Za to ti od elektronike trebaju posebni sklopovi - ¨H¨ mostovi, koji to omogucavaju, a takodje moras da imas i ogranicenje struje kroz namotaje, da isti ne bi izgoreli. Postoje resenja raznih proizvodjaca poluprovodnika koja sve ove funkcije objedinjuju u jednom integrisanom kolu, koje je jedini interfejs izmedju mikrokontrolera i step motora. Mislim da je za step motore vece snage potrebno napraviti drajversku elektroniku koja ne moze biti tako integrisana, iz prakticnih razloga (zagrevanje snagaskih komponenti, svicerske smetnje...).