Citat:
bkaradzic:Porezi i doprinosi u Srbiji iznose 77% od prave bruto zarade. Znači ono što je neto je 23% od bruto zarade.
...Što i jeste glavni generator sive ekonomije. A sa druge strane, ne možeš da smanjiš davanja jer ti treba dovoljno love za neophodne funkcije države koje ne stvaraju prihode na tržištu, a nema dovoljno zaposlenih da se to opterećenje po glavi smanji... jer ne mogu da prežive od plate koja je posle odbitaka tako mala,... nego zarađuju u sivoj zoni... i sve tako u krug !
Dakle, činjenica: guber nam je prekratak.
Konačno rešenje 1 : naglo i masovno povećanje zaposlenosti kroz investicije.
Konačno rešenje 2 : naglo i masovno smanjenje broja zaposlenih u državnim službama i ukidanje većine prava: besplatno lečenje, besplatno školovanje, subvencije troškova administriranja (takse ne pokrivaju sve troškove).
Svima je jasno da ovo pod 2 ne bi prošlo.
Moguća privremena rešenja da se smanje davanja i olakša legalizacija sive ekonomije:
- strana pomoć u plaćanju troškova
- više neplaćenog rada u državnoj ili javnoj službi. Na primer: civilno služenje v.r., rad plaćen državnim obveznicama sa dalekim dospećem za one koji su trenutno izdržavana lica, a radili bi za staž i ličnu akumulaciju, volonterske akcije na projektima koji bi trajno smanjili troškove državne administracije ili stvorili "preduzetničke rasadnike".
Šta je problem sa stranim investicijama (u ovakvoj zemlji)? Kao prvo, za mnoge kompanije (osim američkih) je to politički problem, jer ih matične države na neki način obavezuju da bez preke potrebe ne otpuštaju zaposlene "kod kuće" (naročito ne
stručnu radnu snagu, što je za ljude sa ovog foruma posebno interesantno), pa one apsolutno nisu sklone da investiraju više nego što ih ovdašnji lokalni propisi nateraju: kupe neko domaće preduzeće koje im je po svom programu ovde konkurent pod parolom "mi smo strateški partneri", ugase domaći program, uvoze neograničene količine robe proizvedene u matičnoj državi i kasnije, kad prođe minimalni period na koji su se obavezali, otpuste nepotrebne zaposlene (tj. skoro sve, jer njima treba samo tržište).
Stvari bi naravno bile mnogo drugačije kad mi ovde ne bi očekivali da imamo platu (eto nas natrag na topic-u) u rangu zemalja EU, nego kada bi pristajali da radimo za plate kakve imaju na primer u Kini ili nekom drugom "proizvodnom raju".
Naša dugoročna šansa za prosperitet jesu jedino domaći investitori (ili iz dijaspore), jer oni nemaju osnovni osećaj lojalnosti prema nekoj drugoj državi, mada ne treba očekivati ni da namerno ulaze u gubitke samo da bi "pomogli otadžbini" (ustvari, takvih se treba plašiti... ne postoji besplatni ručak!). Najveći rast treba očekivati kada generacija prvih start-upa krene u proširenje poslova. Zato je bitno što pre pripremiti tržište i zasejati poslove. Iz masovnosti će se izroditi kvalitet.
E, sad, ono bitno, vezano za prosečan stručni nivo ljudi ove zemlje, motivaciju za učenje, itd. , ukratko na nivo aspiracija privrede ove zemlje : Ekonomisti koji projektuju budućnost zemlje posmatraju stvari usko (inače ne bi gubili vreme nego bi bili uspešni preduzetnici) i sa malom rezolucijom. Efekat nasleđa oni ne uzimaju u obzir, kao da ne postoji. Velike industrije (elektronike, automatike, vazduhoplovstva, saobraćajnih sredstava, građevinskih i poljoprivrednih mašina, farmaceutskih proizvoda) su ovde bile kakvi-takvi generatori razvoja ali su mahom propale (osim farmaceutske industrije) jer su objedinjavale i sudbinski vezivale tri stvari: proizvodnju intelektualne svojine, materijalnu proizvodnju i komercijalne poslove. U ovakvoj konfiguraciji veća je šansa da sve zajedno propadne. U svetu su te stvari uglavnom razdvojene na specijalizovane firme koje se povezuju labavim partnerstvom od prilike do prilike, a saradnja preko interfejsa i kontrola kvaliteta na svakom od njih su uobičajene. Verovatno znate da većina novih kompanija koje su značajni brandovi u elektronici imaju svega nekoliko stotina zaposlenih i nemaju svoju materijalnu proizvodnju. U našoj zemlji postoji verovatno stotinak malih proizvođača raznih, uglavnom sitnih, elektronskih uređaja, ali niko od njih i ne pomišlja da recimo, radi svoju proizvodnju štampanih pločica ili kućišta ili panela ili nabavku komponenti za svoje uređaje. Postoji uhodana mreža specijalizovanih pružalaca usluga u pojedinim oblastima. Taj model poslovanja bi mogao da se primeni i na druge delatnosti.
Ovde postoje i propadaju značajni i skupi resursi koji će posle prodaje "strateškim partnerima" verovatno biti demontirani, onesposobljeni i bačeni na otpad, a sa stručnjacima će se dogoditi ekvivalentna stvar. U tome je razlika između ovakve i razvijene privrede. U razvijenom kapitalizmu, sve što ostane posle propasti neke firme, uspešno se reciklira (ne u sekundarne sirovine, naravno), kao u ekosistemu. Zgrade, mašine i instrumenti budu prodati na aukciji (ko je rekao e-bay?) i startup firme mogu da do njih dođu uz manja ulaganja, što je veoma bitno na početku, kad je kapital najskuplji. Otpušteni zaposleni posle nekog vremena budu zaposleni od strane novih firmi koje rastu da popune prazninu nastalu bankrotom bivše firme.
Ovoj zemlji je potreban popis strateški važnih resursa (kao na primer aerotunel u Žarkovu ili velike CNC mašine, ili velike prese za savijanje profila i karoserija, brodogradilišni kranovi, baze podataka važnih ispitivanja itd. , ukratko stvari koje su prevelike investicije za nove biznise da ih nabave samo za sebe) koje moraju u svakom slučaju da prežive propast svojih vlasnika i da kroz nekakvu agenciju za razvoj ili nešto slično, budu na (plaćenoj, naravno) usluzi svim eventualnim budućim hi-tech poduhvatima, ne samo domaćim, nego svakom ko plaća više nego što je dovoljno za amortizaciju. Velike sisteme treba rasparčati na korisne podsisteme i preraditi ih da budu fleksibilni i rade po nalogu mušterije. Zašto kod nas ne bi bila moguća npr. proizvodnja maloserijskih kvalitetnih automobila ili makar samo dizajniranje radi prodaje licence? Isto važi i za vazduhoplovnu ili bilo koju drugu industriju. Veliki zahtevi i visoko postavljeni ciljevi sami po sebi imaju efekte na povećanje nivoa i konkurentnosti u sporednim, kooperantskim granama. To je kao: ako uspe ova šansa za poslove tekstilaca na EU tržištu, zar onda neće biti isplativo proizvoditi igle za šivaće mašine :-) ?