Svakako da ne mogu da kazem da sam ja licno za cenzuru, jer u genima mi je da uvek reagujem sa – jes ti ce da mi kazes. ’ko ne moze, e sad ce da vidis da moze’ isl.
Samo,
Ima jedan paradoks, citao sam davno ne znam vise ni koga, da su najveca umetnicka, i filosofska dostignuca naporedo, bila u u gadnim diktaturama. Ovog ili onog tipa, a svakako nisu bila ’demokratija’. Stara grcka, vizantija, venecija, spanija, rusija. Ima tu i razlozno objasnjenje zasto i kako.
U ovo doba kad je sve dozvoljeno, pa usred sobe sedimo sa zenom i decom, u svakom drugom minutu na tv imas, krv, nasilje ili neko mlati q preko celog ekrana.
Ok, to je sloboda, ako zanemarimo dve stvari.
Prvo je da vecina ne koristi mozak, a ono i sto koristi je samleveno svakodnevicom, posla, racuna, pokvarenog bojlera, problema sa kolima, decom itd. Ostatak gutaju ono sto im se servira. A servira im se zadovoljavanje najnizih instikata, gledanja nasilja, bljuvotina u tzv velikom bratu, nerealnih zahteva / ideala manekenki i glumica, kamiona, aviona i blabla.
Drugo, ako to neko pusta hraneci ’podzemne’ nagone onda je to i dozvoljeno.
Servirana slika, ali bas slika, preskace verbalno i kriticko. Uskace pravo u mali mozak.
Kako mi znamo da je ono sto gledamo / slusamo stvarno ili ne? Zato sto je neko rekao – ovo je dnevnik – pa se kao zgrozimo, a kad gledamo film (sa jos gorim scenama) mirno grickamo cips uz pivce?
Mali mozak to ne razlikuje. Ono sto vidi je stvarnost.
Pa se onda cudimo otkud toliko manijaka, svakog nasilja i izopacenosti?