salec
Član broj: 6527 Poruke: 1738 *.rcub.bg.ac.yu
|
Postoje i asocijativne tehnike koje ne koriste svesnu preradu podataka u lakše pamtive, nego samo dodatno stimulišu mozak i uvode uslovni refleks koji treba da olakša prisećanje. One nisu 100% efikasne, ali ne zahtevaju skoro nikakav dodatni napor, pa su omiljene za brzo spremanje ispita.
Dve reči: placebo efekat.
Placebo je naziv za lek bez farmakološke vrednosti koji ipak leči, tako što na neki način "daje moralnu podršku" pacijentu, koji se onda oseća zdravije i lakše se sam izbori protiv bolesti.
Isti trik je moguće upotrebiti u učenju/polaganju ispita. Prilikom učenja koristite neku posebnu, interesantnu, vizuelno privlačnu olovku da podvlačite tekst ili jednostavno da lupkate njom po stolu (ne preporučujem ako učite u istoj sobi sa cimerima). Ovu olovku ponesite na ispit. Imaćete bolje rezultate nego inače. Slično (ili kao dodatak) tome možete da učinite sa nekom drugom vrstom čulne draži (na primer određeni afteršejv rezervisan isključivo za učenje i ispite, gruba narukvica i slično). U istu grupu spada recimo i pamćenje proizvoljne lozinke, posebne za svaku lekciju, koja stoji krupno ispisana jarkim bojama ispred vas dok učite. Ako na ispitu počne da vas izdaje memorija, izbacite sve iz svesti i ponavljajte lozinku u sebi (ne pokušavajte da se setite tačnog izgleda natpisa, to je "kratak spoj"!).
Sad kad razmislim o svemu što je rečeno o svim ovim "novim" (navodnici zato što su stare bar trideset godina, a možda i više) tehnikama pamćenja, postoji obrnuta veza sa motivacijom.
Ustvari, radi se o metodu zamene: namerno zamenjuješ pojmove koje pamtiš koji za tebe nemaju smisao ili vezu, sistem, (motivacija=nula, nezanimljivo) sa pojmovima koji su slični, tj. asocijativno vezani, a koji ti daju motivaciju, kao što su otkačene priče, slike (mnogo više podražaja-nagrade za mozak) ili ih jednostavno lakše pamtiš - na primer, postoje tehnike za pamćenje brojeva kao reči, ali i obrnuto, jer neki ljudi lako pamte brojeve (tj. lako im dodeljuju smisao).
To znači da je cela ideja ustvari pamćenje bez smisla ili sa veštački dodatim smislom (motivom). Sigurno bi bilo bolje učiti tako da podaci imaju svoj prirodni smisao, u svom sopstvenom kontekstu i sistemu, jer su onda u svesti raspoloživi bez latencije koja je potrebna da se neki podatak "adresira", odnosno držiš ih u RAMu (tj. u Flash-u) umesto na disku. Ne bih da upirem prstom na tehnike, koje ovaj problem zaobilaze, nego postojanje potrebe za pamćenjem bez suštinskog razumevanja je znak da nešto grdno ne valja sa izvorom tog problema - školskim programima i školskim sistemima koji zahtevaju da, u suštini, prevariš sistem simulirajući znanje, dok u stvari prepisuješ bez puškica, iz mentalnih beleški.
Znači pravo rešenje problema bi bilo:
1) kada bi imao izbor da ne učiš ono što nećeš, ili mogućnost da otkriješ u čemu leži otpor učenju nečega i da taj otpor, ako je neopravdan, odlučiš da ukineš. Ponekad, kad se protiviš nečemu što učiš, jer je po tvom mišljenju netačno, glupo ili zlonamerno, nema drugog načina nego da ga naučiš zajedno sa svojim jasno artikulisanim komentarima, odnosno kontraargumentima ("Ipak se okreće!"). Ukratko, nauči sopstvenu kritiku toga i time si naučio i to što je bio tvoj zadatak, a nisi slomio svoj duh. Na ispitu, svoj doprinos nauci daj na svoju odgovornost :) . Ako si u pravu, možda uđeš u istoriju... na kraju.
2) kada bi materija koja se uči bila organizovana tako da je moguće njeno učenje, a ne samo njeno pamćenje. Otkrivanje do tada nepoznatih znanja bi trebalo da je nagrada samo po sebi, zar ne? Svi vole da saznaju dobar vic, a da se ne lažemo i trač.
3) kada bi bilo kakvi "suvi" podaci bili obuhvaćeni komentarom koji objašnjavaju zašto su takvi kakvi jesu (zašto moraju biti takvi kakvi jesu), kao i slikama koje daju njihov međusobni relativni odnos kao i red veličine u odnosu na nešto opšte poznato.
OK, ovo pod 3 je podskup od ovog pod 2, ali pokušao sam da predvidim kontraargumente, a jedan od njih je svakako učenje statističkih podataka u recimo, ekonomskoj geografiji sveta.
Najveći problem upravo predstavlja nepažljivo sastavljen (najčešće - pogrešno preveden) ili skresan zbog nedostatka prostora materijal iz kog se uči, a te greške se tolerišu upravo zato što je ljudski mozak u stanju da neposredno ili posredno pamti besmislene stvari, tako da to sprečava da se problem detektuje.
Ovi principi bi sigurno povećali obim gradiva, ali verujem da bi neuporedivo olakšali učenje, uštedeli vreme (koje je inače uzaludno bačeno) i obogatili učenike znanjem koje im je u suštini sada uskraćeno, mada formalno dato.
Postoji potreba za pamćenjem besmislenih podataka, ali samo u tajnim istraživanjima (špijunaži), kada podaci stiču smisao tek naknadno, posle analize podataka skupljenih često sa više različitih lokacija, od strane više različitih agenata, a korišćenje "vanjske memorije" je opasno u slučaju njihovog hvatanja.
Šta učiniti za sebe sada (pošto nije za očekivati da se nastavni programi promene)? Kako izgleda, jedino da stalno cimate profesore, asistente i kolege da vam objašnjavaju sve dok vam ne bude jasno, ili da pokušate da objašnjenja nađete na Internetu. Jednom kad sve klikne na mesto, nema šanse da zaboravite. E, da, da ne zaboravim... neke stvari nisu u međusobnoj vezi. Delovi gradiva koji su međusobno ortogonalni (predstavljaju posebne celine koje se ne oslanjaju jedne na druge) moraju se posebno učiti jer "ne fale" jedni drugima, što ih čini "zaboravljivim".
Detekcija zabune je najlakša ako probate da nekom ko nije upoznat sa materijom probate da je objasnite, naročito ako taj nije veverica. Kad pronađete nejasna mesta slede konsultacije ili istraživanje. Jednom kad je sve ispeglano, teče kao voda, ali do tada ste verovatno već uklavirili celu sliku. Čovečanstvo će vam biti zahvalno ako iskoristite taj dragoceni "a-ha!" trenutak da napišete, ako ne ceo "no BS" udžbenik, onda makar walktrough za korišćenje uz skripte ili udžbenike koji su dati. Posle ispita obavezno unesite ispravke ako ih bude!
|