Moja znanja potiču delom iz jedne davne emisije sa diskaverija (gde su sat vremena razglabali o živom pesku, sa sve eksperimentima i primerima kroz istoriju), a delom iz ličnog iskustva i razgovora sa kolegama geolozima koji nešto više znaju o tome. Naime moj posao me je često vodio po raznoraznim planinama i ritovima gde sam mogao i lično da vidim živo blato (ili mešavinu blata i peska, čisti živi pesak je vrlo redak). Nekoliko puta sam tonuo do kolena, ali uvek sam se izvlačio bez problema. Ili sam bio sa još nekim ko mi je pomogao ili je dubina blata bila samo pola metra. Ovo je još jedan bitan detalj: jako je redak živi pesak ili blato dubine veće od metar ili metar,5 iz prostog razloga što bi težina zamišljenog stuba mulja ili peska bila velika i bila bi potrebna izuzetno jaka vodena struja da ga drži u nekom lebdećem stanju. Naravno niko ko tone neće da se osloni na ovu činjenicu i mirno čeka da dodirne čvrstu podlogu... Ja sve ovo znam pa se opet donekle uspaničim.
Jedan moj kolega je pre desetak godina u pančevačkom ritu potonuo u živo blato do pojasa i tu se zaustavio. Verovatno bi se i sam izvukao metodom opisanom u mom gornjem postu, ali na stotinak metara je bio čovek sa bagerom koji je čistio kanal (mislim na guseničara sa onom kašikom za kopanje). Prijatelji su ga pozvali i bagerista je prišao na par metara (dok je bilo čvrstog tla) i spustio kašiku pored kolege koji se uhvatio za nju i polako ga je izvukao na obalu. U blatu su mu ostale ribarske čizme. Bagerista ih je iskopao sa par zahvata mulja i izbacio na obalu...
Da nešto pojasnim: nije svako blato u koje se zaglibite živo. U obično blato stanete i potonete do desetak cm i kraj. Živo blato izgleda kao obično raskaljužano tlo, na njemu može da raste i po neka travka ili da bude ispod par santimetara vode. Kada stanete na njega počnete da tonete jako polako i to vam dozvoljava da napravite sledeći korak, i još jedan, i još jedan i već ste dva metra od čvrstog tla, a svaki put sve teže izvlačite nogu, onda zastanete i tonete... Zato je bilo primera da se vozilo nailazeći na živo blato zaglibi tek posle par metara vožnje i polako potone. Jedan od ovih primera koje mogu da navedem je američki kamion za vreme drugog svetskog rata negde u Francuskoj (Stao pored utabanog puta par metara da prođu neki tenkovi i u roku od pet minuta potpuno potonuo i nestao. Vozač je uspeo da izađe na vreme). Drugi primer koji sam zapamtio - takođe iz diskaverija - neki pecaroši koji su se parkirali na obali pored neke reke, polako spakovali štapove i otišli da pecaju. Kada su se vratili posle par sati od automobila je virio samo krov. Primer iz Obedske bare je priča nekih meštana Kupinova da su za vreme povlačenja švaba u blato potonula neka vozila i tenkovi.
O pomenutoj emisiji da kažem da su simulirali živi pesak u jednom velikom buretu i tačno se videla razlika kada je u buretu samo nalivena voda (bez strujanja), a kako oživi kada se na dnu pusti jak mlaz vode iz creva usmerenog na gore. Sećam se da su još dva tipa spustili iz helikoptera u živo blato, sačekali da potonu do grudi i onda si jednog izvukli helikopterom (uz njegove bolne grimase, trajalo je valjda skoro jedan minut i ostao je bez čizama), a drugi je pokazao da se može isplivati na površinu tako što je legao na leđa (ovo je trajalo desetak minuta i zadržao je čizme)
IDEMO U RAT DA SE BIJETE,
NEKI ĆETE DA POGINETE,
A NEKI ĆEMO I DA SE VRATIMO...