Gledaj, jeste manje zahtevan, u smislu da kad ne run-ujes nista nema agenta. :) Doduse, ja volim da ima agent, jer mi agent garantuje konzistentnost stanja, u smislu da ako se nesto desi agent to vrati u zadato stanje, ali to je off topic ovde.
Sad, kad ti run-ujes neki playbook against neke masine (izvini za mix engleskog, ne znam ovo na srpskom), ta masina mora da popali python i da ucista sve sto taj playbook zahteva. Na zalost to trosi ram, to je ista varijanta kao sa modernim app dev frameworks, jednostavno danas ti i web aplikacija, pisana uz neki framework, za obicnu stranu uzme 20-30-40MB RAM-a za izvrsavanje, bez obzira sto stampa par stotina KB texta. E i tvoj playbook mora da ucita verovatno module koje si include-ovao, dependencies, raspakuje yaml config, napravi config fajl u memoriji, svasta nesto... Nema gde nego u RAM.
Please do not feed the Trolls!
Blasphemy? How can I blaspheme? I'm a god!'