Problem je što deca verovatno ne znaju šta hoće pre nego što upišu srednju školu, a boga mi ni posle. Trebalo bi biti programiranja u gimnaziji i tehničkim školama, ali ne ubijati decu u pojam sa tim.
Npr. kada sam bio na praksi u gimnaziji (profesor informatike), matora debela žena je davala takve zadatke iz paskala da smo mi kao i učenici padali u nesvest, i to dobranim tempom. Učenicima su normalno oči bile na pola 12 od gomile informacija koje ne razumeju (čast izuzecima).
Sledeće nedelje kada sam trebao da predajem nizove u paskalu pripremio sam obješnjenje šta je to uopšte u računarskoj memoriji i objasnio par jednostavnih primera upitrebe(npr. srednja vrednost, zbir parnih brojeva, max element i sl.). Svi su zdušno i sa razumevanjem pratili šta se radi i postavljali pitanja (osim par ne zainteresovanih koje su ovi zainteresovani ućutkivali). Da ne dužim dalje sa hvalisanjem..
Suština je da će neko možda otkriti da želi time da se bavi, neko će otkriti da ne želi i tu drugu grupu treba ispoštovati i ne forsirati. Ovoj prvoj grupi ne treba zgaditi programiranje nekom teškom zadacima. Imaju oni već dovoljno problema u životu zbog pametnjakovića iz ministarstva prosvete koji povremeno donoseći nove školske programe presipaju iz šupljeg u prazno. Najveći problem je mahom iskompleksirani ili ne zainteresovani ili pak ne stručni kadar.
Ja dok sam išao u srednju bio sam 100% siguran da ne želim da se bakćem programiranjem i gadio sam se toga zato što nisam mogao da ukopčam FOR petlju, a kamoli nešto više, jer su po zakonu programiranje morali predavati matori mašinski inženjeri dok su se profesori informatike smarali sa word-om i excel-om. PA GDE JE TU PAMET?