Odlični saveti. Da dodam i svoj, ako se niko neće naljutiti:
kod nas se svira preglasno. Prosto ne mogu da prenaglasim (ha!) ovu činjenicu... Slušali ste koktel-bendove negde "preko", viđali ste ih makar u filmovima, a možete i da nađete xyz informacija na internetu - "tamo preko" će vam upasti policija zbog jednog decibela preko propisanog (mene su "smirivali" usred Vajmara zbog AkUsTiČnE GiTaRe, iako smo samo pevali oko vatrice na jednom cenjenom i najavljenom skupu, i ništa nam nije pomoglo). Ekipa koja radi tezge tamo u civilizaciji stalno priča na temu "I onda ti ja smanjim pojačalo na jedan i po, ne čujem sam sebe, a gazda dolazi i OpEt mu je preglasno..."
Ništa od toga ovde, koliko ja znam, nego baš obrnuto. Čak i tradicionalne jazz kafandžije, ako samo imaju mogućnost da se "ostruje", već ti prvu pesmu zakucaju toliko da više nema šanse da pričaš sa devojkom/ ženom/ drugarom, nego MORAŠ da ih slušaš. To je, po njima, univerzalni srpski lek za nezainteresovanu publiku. Zato je jedan kolega i napisao, par postova ranije, kako kod nas svaka svirka postaje svadba.
Ako si "odvrnut" da niko više ne može da priča bez deranja u sagovornikovo uvo, ljudima ostaju samo dve opcije - da igraju, tj. da priznaju tvoje prisustvo, ili da odu. Izbegavaju da odu, jer to znači da "kvare zabavu", i onda počne da deluje onaj psihološki mehanizam po kojem je bučna muzika bolja muzika od tihe muzike.
Dalje već možete da zaključujete za sebe da li sam u pravu... Najnoviji primer, ekskluzivan bar "Plato Relax", lounge na petom spratu Beograđanke, telohranitelji i odabrana klijentela, organizovana promocija neke knjige, ekipa kulturna da ne poveruješ, psiholozi i doktori profesori, posle svega živa svirka, jazz band koji letom viđate kako visi sa one terasice na fasadi Fiozofskog (Njegošev trg), nisam mogao da poverujem da se Djuk Elington može svirati sa toliko decibela. A oni su još "high class" ekipa...
"Goin' down where Southern cross' the Dog"