Jeste da smo u Srbiji svi "nasi ljudi" pa se ne druzimo svi sa svima, ali boravak u inostranstvu namece coveku neka posebna emotivna opterecenja i to ljude zblizuje (bar bi trebalo). Iznecu vam moje iskustvo. Unapred vam dozvoljavam da mi se smejete:
Ziveo sam u Sloveniji 20-tak godina, bez problema (u Srbiju sam se vratio zbog bolesti). Neke 4 godine sam ziveo u Novoj Gorici, tako da sam u Italiji bio bezbroj puta. U Austriji bio bezbroj puta. Imam visu skolsku a i inace sam sirokih shvatanja i idu mi strani jezici, tako da nikad nisam imao nekih takvih problema oko druzenja s ljudima, bilo koje nacionalnosti, vere, rase, bilo cega. Pomagali su mi, a i ja njima, razni "nashi" i "njihovi" ljudi - nema pravila.
Jednog leta, u vreme kada je za djake skolski raspust, odem u Englesku da radim u nekom sportskom kampu, kao pomocno osoblje, mesec dana. Posle nekog vremena skoknem u Irsku, kod poznanika, Srbina, da vidim kako je tamo, na par dana. A u Engleskoj i Irskoj sve drugacije nego kod nas. Te voznja levom stranom, te ovo, te ono... mnogo tesko :-) .
Setam tako Dablinom, kad - na ulici autobus Mercedes, serija 0-303, kakvih je puna Ljubljana! Ljudi, mal'se nisam rasplako i istrco da izljubim onaj autobus, toliko me pogodilo kad sam video nesto "nashe" - registracije se ne secam! Ej, autobus! Eto koliko je covek rovit u novom okruzenju. U Austriji i Italiji sam se osecao bolje nego kod kuce - naviko sam se sasvim i opustio, a sve bolje. A u Irskoj hocu da ljubim autobus. Komplikovana je ljudska psiha...
Na svetu postoje samo 2 OS-a: 1. Mint, 2. svi ostali!