Pročitaj Zakon o radu. On
prisiljava poslodavce da prijavljuju radnike, uplaćuju im penzioni doprinos, zdravstveno i invalidsko osiguranje, da plaćaju porez za njih, da ne teraju radnike da rade više od 40 časova nedeljno, da poštuju praznike, da daju plaćene godišnje odmore, plaćena bolovanja po potrebi itd. Istorija je pokazala da je takva prisila dovela do veće slobode od odsustva takve prisile.
Ako ti se to ne sviđa, nije problem. Ne moraš biti poslodavac.
RMS-ov sistem ne prisiljava programere da dele svoj rad nikako. Mogu u potpunosti da ga zadrže za sebe. Ako ga isporučuju, mogu to da naplate koliko hoće, što rešava problem izrade po narudžbini.
On isključuje mogućnost prodaje licenci i čini licenciranje nepotrebnim. Zakon "licencira" sav softver svima.
Ono što tebe suštinski brine je mogućnost zarade od programiranja. Za to je takođe predložio neka rešenja i sva predložena rešenja (osim softverskog poreza) je deminstrirao ličnim primerom.
On ne tvrdi da bi programeri u tom sistemu zarađivali približno isto koliko sad. Tvrdi da bi taj sistem bio društveno korisniji.
Što se tiče stručnjaka koji nisu programeri, a potrebni su za softverski projekat, ne vidim razliku u odnosu na finansiranje programera. I jedno i drugo je ljudski rad i predstavlja trošak izrade softvera. Ulaganja u razvoj softvera se vraćaju na načine koje sam pominjao i to obuhvata sav uloženi ljudski rad.
Nije bitno koji su zaključci izvučeni, već kako se do njih došlo.