losmia: Samo da pojasnim, razgovor u konzulatu u Beogradu je trajao isključivo na madjarkom jeziku, pitali su me najosnovnije stvari koje sam kao iz topa odgovarao jer sam znao odgovore na svako pitanje a onda je službenik posle odprilike 15 minuta odjednom prešao na srpski jezik i postavio mi skoro ista pitanja na srpskom. Shvatio sam to kao mali test da provere da li sam učio madjarski napamet, pa me je tako službenik pitao na srpskom :" koliko ste ono rekli da dugo učite madjarski" ? , mada me je to isto pitao na madjarskom 2 minuta pre. Posle smo se vratili na madjarski jezik i dobro sam ih razumeo kada su mi rekli dok su pečatirali moj zahtev i dali mi da potpišem da nastavim da učim jezik do zakletve (jer to svakome kažu,neće vam sigurno reći : sada kada izadjete napolje zaboravite sve što ste naučili) da nebi na zakletvi bilo "hasta la vista baby", to su reči službenika ambasade. Znači napominjem još jednom, rečeno mi je da se vidimo na zakletvi. Na papiriću koji mi je službenica dala na kraju uz pozdrav piše, pod jedan : "honosítás" (što znači naturalizacija) i pod dva: "eskutetel" (zakletva) . Posle tačno šest meseci dobijam odbijenicu koja je poslata iz Subotice a ne iz Beograda gde sam predao zahtev i gde sam bio na razgovoru. U koverti šturo objašnjenje da sam odbijen po zakonu o naturalizaciji iz 1993, 125/1993 (IX.22) a ne po zakonu o dodeli madjarskog državljanstva iz 2008 godine. U koverti se takodje nalazio moj izvod iz matične knjige rodjenih. Od oca o dede mi nije vraćeno.