|
Paramecijum
Član broj: 15642 Poruke: 1314 *.ptt.yu.
|
Ja sam uvek forsirao razblažen razvijač sa mnogo dužim razvijanjem jer je to davalo mekše, nekontrasne negative iz kojih se izvlačilo mnogo više, a ako bi mi trabala kontrasna fotka uzimao bih kontrasni papir i to bi onda bila prava stvar.
Ovaj primer gore je dat bez ikakve obrade, samo skeniran negativ i to skeniran ravno bez korekcije (ja tako uvek radim), a primer je šta je analogija mogla da pruži, dakle, postoje delovi koji su na pržućem suncu i postoje delovi koji su u potpunoj senci, niti je išta progorelo, niti je išta zapušeno. Ništa nije bilo ni blizu da pregori, ni blizu da se zapuši.
Kod slabijih digitalaca, kod svih kompakta ovakav snimak ne bi bio moguć upravo zbog raspona koji postoji. To je najveća mana koju je digitalija donela sa sobom i još uvek nedovoljno uspešno rešila: ogromne raspone.
Uporedite sa onim rukama Miškovićevim, deo spaljen, deo potpuno crn, dakle, tehnički ispod granice prihvatljivosti. OK, može to da bude lepo na ekranu, ali samo onome kome ne smetaju spaljeni delovi. Ja ne volim da vidim na fotografiji delove koji su totalno beli, očišćeni od piksela, ne samo zato što to ne ide lepo u štampi, već što su me učili, nekada davno kada sam počinjao, da je to neuspela fotografija.
Suština je da belo ne ostane oprano belo, već da zadrži minimalnu teksturu. Ali to je već veliki problem za digitalne aparate. I ova baba na groblju ima potpuno progorele delove kose. Meni je to jednostavno neprihvatljivo loše. Plus neupotrebljivo, ali to sad nema veze. Ja takve fotke koje dobijam za rad jednostavno odmah bacam, osim ako ne donose neku izuzetno važnu scenu.
|