Zamenjuješ pojam državne svojine i pojam "svačije" u pejorativnom značenju, kao i pojam zaštite prava autora na pravičnu nadoknadu sa pojmom svojine nad materijalnim dobrima (molim te, ostavi na miru nameštaj dok govorimo o znanju).
Ponovo sam pročitao svoj post, vidim da nisam bio jasan, izvinjavam se zbog toga. Ono što sam napisao, odnosilo se na ono što ja smatram za pravično, ispravno i korisno za javnost, naravno pod uslovom da autori dobiju priznanje i pravičnu nagradu za svoj trud. Ali ovde oni nisu preduzetnici niti su državne institucije profitne organizacije (to bi bilo nepravedno, jer su one, iza kojih stoji autoritet države, u povlašćenom položaju u odnosu na ikakvu moguću konkurenciju).
Ako neko nešto radi u radno vreme sa dopuštenjem organizacije u kojoj je zaposlen i pod autoritetom te organizacije ("Rečnik SANU"), a nikakav aranžman se oko toga ne napravi, onda je tu neko prevaren (državno~svačije, ponovo, iz drugog ugla?) i neko odgovoran. Čak ni poređenje sa profesorom i udžbenikom ne stoji, jer ne postoji samo jedan fakultet ni univerzitet, niti su svi vlasništvo države, ali postoji samo jedna nacionalna Akademija. Ako je njena država tretira tako da ona mora da "razmišlja tržišno", onda ćemo imati u budućnosti mnogo prilike da se zahvaljujemo na primer Bogoljubu Kariću, (još jednom hvala za Dečane, vaša ekselencijo) a možda će nam on i urediti i dopuniti rečnik.
Rečnik od četrdeset tomova neće baš imati puno kupaca, tako da
će čak i troškove štampe morati da podnese država. Po tvom opisu, to je istraživački poduhvat više generacija koji traje duže od građenja piramide i čiji značaj prevazilazi bilo kakvo cenkanje i tržište (koje mu, uostalom, sigurno neće učiniti pravdu, ali ponavljam se). Koliku cenu misliš da staviš na životno delo više generacija? Koliko god da staviš, to je uvreda.