Citat:
milanche:Dakle - bez ikakvih problema, samo pukom voljom vecine biraca na teritoriji Srbije - himna ce biti to sto je, bez potrebe
da se ikome natura sa ili bez sile.
Evo da ponovim (sad sam brojao) 268-i put: pjevanje milanche - ne natura se himna nego pjevanje.
Nije buna protiv himne, nego protiv pjevanja.
Ja sam protiv nametanja pjevanja kao standarda poštovanja, bez obzira koja je himna.
Izbor državne himne je opšta, nepersonalizovana stvar protokolarnog karaktera.
A pjevanje je lična radnja najsubjektivnijeg kvaliteta.
Pjevanje pjesama, slušanje muzike, čitanje knjiga - to su izrazito subjektivne kategorije i zadiranje
u te sfere spada u zadiranje u individualna ljudska prava.
Međutim, bespredmetno je o tome raspredati pored ove činjenice:
-ako je u nekoj državi potrebno pjevati da bi se igrao fudbal - onda je to sprdnja od države, i sva priča o
većinama, manjinama, referendumima i preglasavanjima je ustvari tragikomedija s nazivom "Igrale se budale države".
Decenijama i vjekovima se znalo šta je
poštovanje himne i moglo se opisati u par riječi - "ne ometaj izvođenje i slušanje".
Ovdje je na djelu pokušaj da se uobičajeno značenje riječi
poštovanje predefiniše u
upražnjavanje.
Šta znači poštovati nešto ili nekoga? Zašto je sad odjednom potrebno raditi radnje karakteristične za poštovanog?
Evo uzmimo za primjer (jer se primjeri najbolje rade na primjerima) poštovanje domaćina, kao čestu svakodnevnu situaciju.
Da li poštovanje njemu treba iskazivati tako što radiš isto što i on, npr. _ebeš mu ženu kad dođeš kod njega u kuću i tako
mu pokažeš kako poštuješ njegov brak i dom, ili je u ovom slučaju ipak poželjno ne raditi radnje koje upražnjava onaj kome
hoćeš da ukažeš poštovanje?
Kako odrediti kada raditi, a kada ne raditi? Postoje li neka mjerila, neka pravila, neka uputstva? Po kom algoritmu razdvojiti
pjevanje nečijih religioznih pjesmica u smislu odavanja poštovanja prema njegovoj religiji i _ebanja njegove žene u smislu
odavanja poštovanja prema njegovom domu? Zar se neće taj algoritam na kraju redukovati ne na logiku nego na čisto
subjektivno osjećanje "poštovanog" - ovo mi prija, a ovi drugo mi baš ne prija. Zar ne bi onda trebalo uzeti u obzir i
subjektivna osjećanja onoga što treba odavati poštovanje kada se njemu naturaju radnje koje treba da radi?
Ako nema obostranog uvažavanja osjećanja, onda ne može biti niti obostranog niti jednostranog poštovanja.
Onda je to sve samo jedna farsa.
Evo uzmimo još jedan primjer - šta znači poštovati pogrebnu kolonu, kad na nju naiđeš na putu - jel' treba da počneš
da bugariš da ispoštuješ ucviljene, ili da možda premineš na licu mjesta da ispoštuješ pokojnika?
Kako je došlo do toga da se jedno takvo jednostavno subjektivno osjećanje i ponašanje kao što je poštovanje - sa bezbroj
mogućnosti bezazlenih iskaza - redukuje do besmilene radnje da pripadnik jedne religije treba isključivo pjevanjem - i nikako drugačije -
žalopojke druge religije da slavi boga te druge religije, ako hoće da dođe do nečega što nikakve veze sa religijom nema, kao što je
npr. igranje fudbala za reprezentaciju sekularne države?
Kuda vi to ljudi idete? Gdje ste to krenuli?
Šta li mislite, čemu li se nadate?
Re: Selektor reprezentacije hora Srbije
