Evo mog predloga:
Policija ima svoj digitalni potpis sa debelim ključem, čiji je tajni deo zaključan u čipu (tj. nema mogućnosti izvoza), pa ga se kriminalci ne bi mogli domoći, koliko god da je policija korumpirana.
Ako želim da imam digitalne isprave, najpre odem do policije. Tamo dobijem karticu za digitalno potpisivanje sa privatnim delom zaključanim u njoj (tj. ne može ga saznati niko, pa ni policija i ja zajedno) i moj policijski e-mail, koji se koristi samo za ove svrhe (dok bih za druge svrhe koristio drugi e-mail servis koji hoću), a koji se hostuje na policijskom e-mail serveru. Policija će kod sebe pohraniti javni deo mog ključa i moj policijski e-mail. Takođe, tamo otvaram svoj nalog na policijskom serveru.
Kada mi neko traži određene podatke on mi prosleđuje odgovarajući zahtev sa GUID-om zahteva. Ako sam saglasan sa slanjem tih podataka tom sajtu, prosleđujem policiji primljeni zahtev. Policijska aplikacija bi me policijskim e-mail-om informisala o tome koji se podaci traže u zahtevu. Ako sam saglasan, policija pravi fajl u kome pišu traženi podaci i GUID zahteva (da bi mu upotreba bila jednokratna) i koji policija digitalno potpisuje. Taj fajl sa digitalnim potpisom policije prosleđujem onome ko ih je tražio. To mi je poslednja prilika da odustanem. Onaj ko je tražio zahtev, ako ne nađe svoj GUID u potpisanom fajlu, smatraće da se lažno predstavljam, tako što sam ispravu ukrao od nekoga. Ako policija izdaje ispravu sa javnim delom mog ključa, zahtev mora da sadrži i informaciju koliko još najmanje taj ključ mora da važi. Ukoliko je npr. tražen ključ koji važi još najmanje godinu dana, policija nema ključ koji važi još najmanje toliko, isprava se ne izdaje, a ako postoji, onda se u fajl isprave upisuje datum i potvrda da ključ važi najmanje još godinu dana, bez informacije kada tačno ističe. Kada se primakne isticanje ključa, ja vadim novi.
Ako zaboravim svoju lozinku na policijskom računaru ili se bojim da ju je neko ukrao, mogu se prošetati do policije da je promenim.
Sajt koji se bavi postavljanjem sadržaja od strane korisnika, može ili da odgovara samostalno za sav sadržaj koji određeni korisnik postavi, pa da plaća moderatore koji bi pregledali sadržaj pre nego što se objavi na sajtu ili da prenese odgovornost na korisnika. U drugom slučaju prilikom registracije korisnika, korisnik mora dati svoju digitalnu ispravu sa svojim javnim delom ključa i sadržaj koji postavlja bi digitalno potpisivao. U trenutku postavljanja sadržaja ključ mora da važi bar još godinu dana u toku kojih bi posatvljač mogao biti tužen za postavljanje nezakonitog sadržaja. Nakon isticanja ključa, korisnik može da se vadi da je neko izračunao njegov privatni ključ na osnovu javnog, pa zato mora imati dovoljno vremena za tužbu počev od trenutka postavljanja.
Sajt koji se bavi kačenjem sadržaja koji nisu dozvoljeni uzrastima ispod nekog bi prilikom registracije korisnika slao zahtev za ispravom o tome da je korisnik star najmanje toliko i toliko. Ovo bi bilo zakonski obavezno za takve sadržaje, da bi se sprečili mlađi od odgovarajućeg uzrasta da mu pristupaju.
Nije bitno koji su zaključci izvučeni, već kako se do njih došlo.